Foto: Shutterstock
„Putem su zastali ispred jedne kuće i ostavili ondje vreću sjemenskog krumpira. Otac mu je rekao da su oni jako siromašni pa pojedu sav krumpir i onda nemaju krumpira za sadnju. A bilo bi im jako neugodno kada bi znali tko im je ostavio vreću…”
Jednom sam u jednoj knjizi pročitala kako je u modi riječ „suptilno”, i kako se ona upotrebljava i gdje treba i gdje ne treba. Smatram da nam danas nedostaje upravo suptilnosti u njezinu pravom značenju.
Kada su u pitanju ljudi u potrebi, organiziramo akcije za njih i takmičimo se tko će donijeti više i bolje u košaru. Kakvu poruku time šaljemo siromašnima? Možda ponekad ovu: „Vidite koliko mi toga imamo da možemo dati i vama koji ništa ne radite, a još k tome imate puno djece.” Tu nedostaje suptilnosti.
Kada su u pitanju bolesni, organiziramo koncerte i sakupimo neki iznos novca i još se mora znati za koga mi to skupljamo; fotografiramo te jadne ljude, kojima je ionako dosta svega. Kakvu poruku time šaljemo? Mi se možemo veseliti, pjevati, radovati životu, a ona bolesna osoba za koju sakupljamo sredstva najčešće sjedi sama kod kuće, ili sa svojim najbližima, ili je pozovu na koncert kao kakav izložbeni predmet. Nedostaje suptilnosti.
Kada je nedavno u Ogulinu bio pater Marko Glogović i zamolio za dječje potrepštine, opet smo bili u akciji i prinosili smo, kupovali knjige… Jer to se vidi. I opet nema suptilnosti.
Postoji li suptilniji način?
Zaviriti u svoje srce i poslušati glas svoga Stvoritelja…
Uvijek postoji, samo ga možda ne želimo čuti, ne želimo zaviriti u nutrinu svoga srca. A kad bismo zavirili barem malo, Bog bi nas poučavao na koji se način trebamo ponašati u bilo kojem od navedenih slučajeva, a ima ih još mnogo, koje nisam navela. Uvijek me je fascinirala priča jednog svećenika. Dok je bio dijete, jednog je ranog jutra išao sa svojim ocem kolima u grad. Putem su zastali ispred jedne kuće i ostavili ondje vreću sjemenskog krumpira. Otac mu je rekao da su oni jako siromašni pa pojedu sav krumpir i onda nemaju krumpira za sadnju. A bilo bi im jako neugodno kada bi znali tko im je ostavio vreću. Ovaj čovjek sa sela, možda nepismen, znao je što je to suptilnost. Bog ga je poučio, jer se je usudio zaviriti u svoje srce i poslušati glas svoga Stvoritelja.
Jednom sam bila u Senju kada su sakupljali novac za neke zdravstvene potrebe. U svakoj prodavaonici bilo koje namjene, u restoranima i kafićima, pri izlazu je stajala oveća kasa da svatko u nju može ostaviti koliko može, po glasu srca. Nije li to suptilnije, bez velike medijske pompe?
Jesmo li poslušali glas srca kada je pater Glogović bio ovdje, ili smo samo pokušali oprati svoju savjest pelenama? Možda bi nam ono reklo: „Otiđi u ispovjedaonicu i riješi se tog tereta pobačaja koji te toliko muči i ne da ti spavati, ma koliko da ih imaš na duši, pa se doista operi, jer samo Isus to može učiniti.” Možda imamo neku susjedu, rođakinju, prijateljicu za koju znamo da je to učinila. Zar je ne bismo prijateljskim razgovorom trebali potaknuti na ispovijed? Možda svojoj djeci dopuštamo da žive u našoj kući nevjenčano nekoliko godina prije vjenčanja, uz korištenje abortivnih sredstava. I onda se čudimo što ima toliko razvoda, prijevare, svađa, pijanstva, kocke, spontanih pobačaja i nemogućnosti začeća. To je zato što smo Sotoni širom otvorili vrata.
Nedavno sam prisustvovala predivnom vjenčanju dvoje mladih ljudi koji su se zavjetovali Mariji na čistoću prije braka. Nisu to neki nepoznati mladi, već naši, iz našeg ogulinskog kraja. Njih će, kako je rekao župnik, Bog obasuti svim milostima. Može li suptilnije, zavjet čistoće dvoje mladih ljudi predan u tišini Mariji, da bi Bog kroz tišinu i poniznost tih dvaju srdaca mogao potpuno djelovati u njima i u njihovu braku?!
Autor: Ružica Matijević; Book.hr
Priredila Martina Vidaković
