Svatko može prepoznati svoje maleno ili veliko trnje, poroke u vlastitom srcu, više ili manje ukorijenjeno grmlje koje se Bogu ne sviđa te priječi čistoću srca…

Sveti Otac je jučer s prozora Apostolske palače u Vatikanu, vjernike pozvao na preispitivanje vlastitog srca, usporedivši ga s tlom iz evanđeoskog odlomka 15. nedjelje kroz godinu. Tekst Papina nagovora donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Isus je govorio jednostavno

Isusov je govor bio jednostavan, koristio je slike iz svakodnevnog života kako bi ga svi mogli razumjeti. Zato su ga cijenili, jer se nije služio složenim jezikom pismoznanaca, nerazumljivim, krutim i za narod odbojnim. Isus je činio shvatljivim otajstvo kraljevstva Božjega: ta teologija nije komplicirana.

Današnje evanđelje donosi takav primjer: prispodoba o sijaču (Mt 13,1-23). Sijač je Isus. Ovom slikom On se predstavlja kao osoba koja se ne nameće, već se predlaže, ne privlači nas osvajanjem, već sebedarjem. On strpljivo i velikodušno sije svoju Riječ, a ta Riječ nije ni krletka ni zamka, već sjeme kadro donijeti plod. Na koji način? Ako ga prihvatimo.

Isus čini ‘duhovni rendgen’ našeg srca

Zato se prispodoba odnosi prije svega na nas same: više govori o tlu, nego o sijaču. Isus čini takoreći ‘duhovni rendgen’ našeg srca – tla na koji pada sjeme Riječi. Naše srce poput tla može biti dobro, i tada će Riječ donijeti ploda, no može biti i tvrdo, nepropusno. To se događa kad čujemo Riječ, no ona od nas odskoči, kao da je pala na cestu.

„Čovjek koji prihvaća Gospodina samo kad je za to raspoložen, ne donosi ploda”

Uz cestu i dobro tlo, postoje još dvije vrste tla koja u različitoj mjeri možemo imati u sebi. Prvo je tlo „kamenito“. Pokušajmo ga zamisliti: kamenito je tlo ono ‘na kojem nema mnogo zemlje’ (usp. r. 5), zbog kojeg sjeme niče, ali ne uspijeva pustiti duboke korijene. Takvo je i površno srce, koje prihvaća Gospodina, želi moliti, voljeti i svjedočiti, ali ne ustraje, umara se i nikada ne polijeće. U srcu bez dubine, kamenje lijenosti ima prevagu nad dobrom zemljom, a ljubav je nepostojana i prolazna. Čovjek koji prihvaća Gospodina samo kad je za to raspoložen, ne donosi ploda.

Posljednja vrsta tla je ono trnovito, puno grmlja što guši dobre biljke. Što predstavlja ovo grmlje? ‘Brige svijeta i zavodljivost bogatstva’ (r. 22) kaže Isus. Grmlje su poroci koji se bore protiv Boga, gušeći Njegovu prisutnost: prije svega idoli svjetovnog bogatstva, gramzivi život za sebe, radi posjedovanja i moći. Ako njegujemo ovo grmlje, gušimo rast Boga u sebi. Svatko može prepoznati svoje maleno ili veliko trnje, poroke u vlastitom srcu, više ili manje ukorijenjeno grmlje koje se Bogu ne sviđa te priječi čistoću srca. Potrebno ih je iščupati, inače Riječ ne donosi ploda.

„Je li kamenje lijenosti u nama još uvijek veliko i brojno?”

Draga braćo i sestre, Isus nas danas poziva da pogledamo u sebe, da zahvalimo zbog vlastitog dobrog tla te poradimo na tlu koje još nije dobro. Zapitajmo se: je li naše srce otvoreno za primanje sjemena Božje Riječi u vjeri? Zapitajmo se: je li u nama kamenje lijenosti još uvijek veliko i brojno? Uočimo i nazovimo pravim imenom grmlje poroka. Pronađimo snage kako bi provjerili tlo, donoseći Gospodinu u ispovijedi i molitvi svoje kamenje i svoje trnje. Isus, dobri sijač, radosno će tada učiniti i dodatni posao: očistiti će naše srce, mičući kamenje i trnje što guši Njegovu Riječ.

Neka nam Majka Božja, koje se danas spominjemo kao Blažene Djevice od Gore Karmela, nenadmašna u prihvaćanju i vršenju Božje Riječi (usp. Lk 8,21), pomogne da očistimo srce i u njemu sačuvamo Gospodinovu prisutnost.

Izvor:  Vatikanski radio

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)