Foto: Shutterstock
Većina homoseksualaca smatra privlačnost prema istomu spolu prirodnom i samorazumljivom. I ako oni to nisu sami izabrali – a malo kasnije ćemo vidjeti koji su uzroci – kako ih onda možemo osuditi u dobroj savjesti? Ne možemo tretirati homoseksualnu sklonost kao grijeh, kao da su oni koji ju imaju to željeli i tako odlučili. Ako smo to činili, ako smo otvoreno prezirali homoseksualce, ako smo ih osuđivali i govorili im da se moraju pokajati, onda se, kako sam već ranije rekao, mi sami moramo pokajati.
Temeljni razlog – utjecaj roditelja
Time ne želim reći da je homoseksualnost primarno genski zadana. Ali čini se da ju uzrokuje složen sklop ranih utjecaja, poput hormonskih utjecaja u majčinoj utrobi prije rođenja, u kombinaciji s ostalim različitim utjecajima iz okoline. Najvažniji čimbenik svakako je utjecaj roditelja. Pogledajmo kako se roditelji odnose prema maloj djeci i što je u tome presudno.
Odnos s roditeljem istog spola
Većina homoseksualaca doživljava neusklađenost, duhovnu i psihološku, s roditeljem istog spola. Mnogi homoseksualci, kad su bili dječaci, nisu se uspjeli povezati sa svojim očevima na način koji svaki sin treba za svoj normalni razvoj. (Za raspravu o uzrocima lezbijstva zavirite u dodatak Mogu li lezbijke također promijeniti svoju spolnu orijentaciju?.) Ponekad takva muška povezanost izostane zbog toga što je otac grub, zlostavljač, previše zahtijevan. U drugim slučajevima otac je sasvim normalan čovjek, ali je, jednostavno, emocionalno nenazočan i teško se je s njim povezati.
Sin čezne za očevom ljubavlju i kad postane dovoljno star da bude spolno zreo, ta čežnja može postati seksualna. Tijekom toga ranjivog razdoblja, stariji homoseksualci mogu prepoznati tu želju kod mladića za ljubavlju i povezivanjem te ih uvuku u spolni odnos i način života aktivnog homoseksualca.
Pritom moramo dobro pripaziti: dječja je potreba za očevom ljubavlju normalna. Ako ta potreba za ljubavlju i prijateljstvom nije zadovoljena na neseksualni način (bilo od oca, bilo od kojega drugog muškarca), njegova će osnovna ljudska potreba i dalje ostati neispunjena, bez obzira na njegovu dob. Homoseksualna potreba za muškom ljubavlju nije bit problema, kao što to misle mnogi kršćani. Štoviše, ona je dio rješenja. Sve dok ne pronađe ljubav drugog muškarca, mladić će stalno žudjeti za ljubavlju i prihvaćanjem – što je normalan dio odrastanja. Dr. Elizabeth Moberly kaže:
Iz onoga čime raspolažemo možemo razaznati da homoseksualno stanje ne uključuje abnormalne potrebe, već normalne potrebe koje se nisu ispunile u redovitu procesu odrastanja, što je po sebi nenormalno. Potrebe su kao takve normalne, ali je nenormalno njihovo neispunjenje i zapreke koje postoje da se one ispune.[1]
Mnogi homoseksualci, čini se, znajući li ne znajući, traže očinsku ljubav. U normalnom redu stvari ta je potreba ispunjena kada muškarac nađe pravog prijatelja i prihvaćanje u drugom muškarcu, što u njemu zadovoljava ono što mu nedostaje. Dr. Moberly predlaže da, u idealnoj situaciji, stariji muškarac, koji je heteroseksualac i siguran u svojoj spolnosti, postane prijatelj homoseksualcu, tako da u doglednu vremenu dođe do njegova ozdravljenja.
Zašto se to rijetko događa
Tragično je što se to rijetko događa. A razlog je taj što oni koji bi trebali pomoći homoseksualcima da nađu iskrenu ljubav obično se boje pružiti im ju. Prosječan odrastao heteroseksualni muškarac, osjećajući da je homoseksualac povrijeđen i pružajući mu pravo prijateljstvo, može se osjetiti nelagodno i povući se, bojeći se da homoseksualac u njemu traži ispunjenje spolne potrebe.
I tako oni ljudi koji bi mogli pomoći – kršćanski muškarci koji su sigurni u svoju muškost, koji razumiju tu potrebu kod homoseksualaca i mogu s njima uspostaviti prijateljski odnos, znajući da im je potrebna ljubav – najčešće se boje svega. Mjesna bi kršćanska crkva trebala biti idealno mjesto na kojem bi homoseksualci uspostavili snažne odnose muškog prijateljstva i ohrabrenja. Ali upravo su te iste crkve mjesta na kojima se homoseksualci osjećaju najmanje ugodno, zato što se heteroseksualni muškarci plaše da će biti predmet spolne želje homoseksualaca.
To je jedan od razloga zašto je u određenoj dobi za muškarca homoseksualne orijentacije, koji ima potrebu za muškim prijateljstvima, teško takvo prijateljstvo pronaći izvan homoseksualne zajednice.
Kada ta potreba nije zadovoljena
Tako oni ulaze u grijeh. Potreba za identifikacijom i za prijateljstvom sa snažnom muškom figurom veoma lako može odvesti mlade u seksualne odnose, pogotovo ako iskusni homoseksualci primijete tu potrebu kod mladih muškaraca.
Moramo jasno razlikovati homoseksualnu orijentaciju, koja je dio rješenja problema, od homoseksualne aktivnosti, koja je potencijalni problem. Kao što kaže dr. Moberly:
Privrženost prema istomu spolu nije pogrešna. Muškarci s takvom potrebom upravo trebaju razvijati takve odnose. Ono što nije primjereno jest erotizacija takva prijateljstva. Ona je sekundarna i nije u srži homoseksualnog stanja kao takva.[2]
Odnos s roditeljem suprotnog spola
Kao što je nedostatak ljubavi koji dijete može doživjeti od roditelja istog spola najčešći razlog koji dovodi do homoseksualne orijentacije, tako i nesretan odnos s roditeljem suprotnog spola može dovesti do homoseksualnosti. Dječak može doživjeti da ga njegova majka previše davi i kontrolira te ju nastoji izbjeći što više može. Njegovi negativni osjećaji prema njoj mogu se prenijeti na sve žene; ne voli ih i ne vjeruje im.
Takvo neslaganje s roditeljem suprotnog spola nije veoma često, ali može itekako utjecati na pojavu homoseksualnosti.
Obično je seksualni aspekt homoseksualnog života ono što privlači pozornost, ali njegovi su korijeni mnogo dublji. Može biti i drugih uzroka homoseksualnosti i oni se razlikuju od pojedinca do pojedinca. Možda se radi o veoma sramežljivu djetetu, s umjetničkim sklonostima, koje se ne osjeća ugodno s grubim dječacima, koji su agresivni i ponašaju se mačistički. Ili dječak nije dobio dovoljno ljubavi od oca, ili je osjećao odbojnost prema majci. Tjelesni odnos samo je površina problema. Različiti su uzroci koji dovode do istospolne orijentacije, a koji su puno dublji od sama spolnog čina.
Pravi pristup
Važno je upamtiti da je većina homoseksualaca iskrena kada kaže da je njihova orijentacija zadana i da je postojala oduvijek. Ponovit ću da su oni kršćani koji ih strogo osuđuju, kao da su oni sami izabrali svoju orijentaciju i moraju se zbog toga pokajati, apsolutno u krivu. Takav nedostatak suosjećanja samo pogoršava problem, jer uskraćuje ljubav i sućut onim homoseksualcima koji se trude pronaći ljubav koja im je nedostajala u djetinjstvu. To što se kršćani osjećaju nelagodno u društvu homoseksualaca samo još više udaljava osobu u potrebi. Povrijeđenim ljudima tako se uskraćuje pomoć koju trebaju i gura ih se u ruke onih koji razumiju njihovu potrebu i žele ih uvući u seksualnu aktivnost.
Naš uzor mora biti Isus, koji je uvijek prihvaćao sve vjerske izopćenike svojeg vremena za zajedničkim stolom – carinike, javne grešnike, prostitutke – dok su ih „pravednici“ njegova vremena osuđivali i držali se podalje od njih.
Tradicionalno kršćansko polazište trebalo bi biti:
1) Razumijevanje i prihvaćanje homoseksualne orijentacije kao zadanog stanja. Međutim treba na njega gledati kao na privremeno, a ne kao na trajno stanje. Osuditi homoseksualce zbog njihove orijentacije nije kršćanski. Treba nas rastužiti kada vidimo vjernike da reagiraju na homoseksualce s mržnjom i gnušanjem. Tragično je vidjeti kako mase izvikuju slogane i nose natpise: „Ubij pedere!“ K tomu ti bijesni prosvjednici misle da predstavljaju kršćanske vrijednosti.
2) Razumijevanje, s druge strane, da je seksualni čin s istim spolom grešan, kao što je grešno kad bi heteroseksualci imali spolni odnos izvan braka. Naša empatija prema homoseksualcima pomaže u razumijevanju njihova seksualnog izričaja, ali nemojte ga napadati niti zagovarati.
Koraci prema ozdravljenju
Vidio sam nekoliko instantnih ozdravljenja homoseksualne orijentacije, ali takvi su slučajevi prilično rijetki. Uobičajen tijek liječenja može trajati mjesecima, pa i godinama. Obično uključuje savjetovanje i otkrivanje svih razina i korijena koji su doveli osobu u to stanje.
Kao što sam već rekao, svjetovna terapija, čak i bez molitve, postigla je znatne uspjehe u preobrazbi seksualne orijentacije homoseksualca koji su se htjeli promijeniti. A kada dodamo i molitvenu dimenziju, promjena se događa još i brže. Evo nekoliko koraka koji u tome mogu pomoći. (…)
[1] Elizabeth R. Moberly: Homosexuality: A New Christian Ethic („The Attic Press“, Greenwood, Sj. Kar., 1983.), 18.
[2] Isto, 20.
Nastavak pročitajte u knjizi „Može li se homoseksualnost ‘izliječiti’?”, koja izlazi uskoro!
