Duhovnost

O VJERONAUKU U ŠKOLI // Zašto se vjeronauk treba vratiti u crkvene prostorije „Vjeronauk u školi ni izdaleka ne donosi očekivane plodove. Ne donosi nigdje u svijetu, pa zašto mi mislimo da će donijeti kod nas!? Razlog je vrlo jednostavan. Vjeronauk u školi poučava, ali ne evangelizira. Ne evangelizira iz više razloga. Prvi i najvažniji je taj da ga u veliku postotku predaju vjeroučitelji (neka se ne uvrijede oni koji su ih poučavali i koji su im pisali plan i program) koji sami nisu niti evangelizirani, niti su poučeni da evangeliziraju...”

Zašto se vjeronauk treba vratiti u crkvene prostorije

Prvo o reakcijama na prošli uvodnik, u kojem sam zastupao one koji su za povratak vjeronauka u crkvene prostorije. Reakcije su bile različite i najviše su se odnosile na vrlo kvalitetne tekstove iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Spomenuto glasilo donosi vrlo zanimljiva tri priloga, s kojima se i mi u mnogočem slažemo – iako, za razliku od nas, snažno zagovara vjeronauk u školi. Slažemo se da sam vjeronauk u školi nikako nije kriv za nedolazak djece na misu. No ostajemo pri svojem mišljenju da se stablo prepoznaje po plodovima i da, unatoč sjajnoj mogućnosti, vjeronauk u školi ni izdaleka ne donosi očekivane plodove. Ne donosi nigdje u svijetu, pa zašto mi mislimo da će donijeti kod nas!?


Razlog je vrlo jednostavan. Vjeronauk u školi poučava, ali ne evangelizira. Ne evangelizira iz više razloga. Prvi i najvažniji je taj da ga u veliku postotku  predaju vjeroučitelji (neka se ne uvrijede oni koji su ih poučavali i koji su im pisali plan i program) koji sami nisu niti evangelizirani, niti su poučeni da evangeliziraju. Drugi je taj što se u školi ne smije otvoreno govoriti o temama koje su itekako bitne u evangelizaciji. Dokaz za to što pišem jest taj što kod malobrojnih vjeroučitelja koji uz katehizaciju i evangeliziraju nemjerljivo veći postotak djece živi sakramentno. Katehizacija bez evangelizacije nikada ne donosi zadovoljavajuće plodove.

No što je to evangelizacija? Danas se naveliko šuška o tome da će svećenici obilaziti obitelji u svojoj župi i evangelizirati one koji ne dolaze u crkvu. Priča mi jedan župnik da će on zamoliti svojeg biskupa da s njime prođe nekoliko kuća i da mu pokaže kako se to treba raditi, budući ga nikada nitko nije poučio evangelizaciji.

Evangelizacija nije ništa drugo doli prenošenje (svjedočenje) iskustva živoga Boga. Kako će se naša djeca u školi zainteresirati za sakramente ako su o njima samo učili, ako im nitko nije posvjedočio svoja vlastita iskustva o njima? Kršćanstvo živi od osobnog iskustva Boga, osobnog druženja s Bogom. To se iskustvo prenosi i stječe u zajednici vjernika, u Crkvi. Samo znanje bez iskustva napuhava, čini oholim, slijepim i pastoralno neučinkovitim. Kršćani nisu samo dobri ljudi, već su ljudi koji imaju intiman, osoban odnos s Bogom u molitvi, u slavlju sakramenata i u zajedništvu s drugom braćom u Crkvi. Tko god takvo nešto ima, taj ne napušta Crkvu. No zašto je tako malo iskustva živog Boga u Crkvi u Europi danas?

Dosad sam imao duhovne obnove u više od tristo župa i otvoreno sam razgovarao s dosta svećenika o problemima s kojima se susreću. Svima im je zajednički nedostatak iskustva živog Boga. Na studijima su stekli određena znanja, koja im, kad kao mladi župnici dođu u svoje župe, ni izdaleka nisu dostatna za njihovo poslanje. Jedan od njih se zapitao: „Ta zar smo toliko slijepi da ne vidimo što treba promijeniti? Zašto na teološkim studijima ne drže kolokvije predavači s uspješnim iskustvom evangelizacije i pastorala? Zašto nam o pastoralu župe ne predaju dugogodišnji župnici koji su u svojim župama imali uspjeha i zašto nam ne prenose svoja iskustva? Siguran sam da bi imali o čemu pričati i da bi ih budući svećenici itekako sa zanimanjem slušali. Zašto ne predaju iskusni i uspješni evangelizatori, koji bi budućim svećenicima mogli prenijeti svoja znanja i svoja iskustva? Zašto ne predaju iskusni egzorcisti, koji bi ih mogli poučiti duhovnim borbama? Zašto im ne predaju iskusni duhovnici? Zašto ne predaju iskusni kontemplativci, ljudi molitve, koji bi budućim svećenicima prenijeli iskustva duhovnih borbi, zastupničkih molitava, kontemplacije, meditacije, razmatranja; koji bi im prenijeli ljubav za osobni intimni odnos s Bogom u molitvi? Zašto ne predaju iskusni karizmatici, koji bi prenijeli svoja iskustva u služenju karizmama? Zašto ne predaju duhovnici i voditelji crkvenih pokreta, koji bi im prenijeli svoja iskustva i znanja? Zašto ne bi mogli, poput liječnika, imati specijalizaciju (u teoriji, i još više u praksi) za koje od navedenih područja?“

Slažem se s njime u tome da kad bi naša bogoslovna učilišta bila tako koncipirana, onda bismo imali i više nego dovoljno duhovnih zvanja, onda bi naše župe drukčije izgledale, onda bi sve bilo drukčije.

Prije nekoliko godina mi „Kristofori“ poslali smo svim našim hrvatskim župnicima dvije knjige koje se bave tematikom evangelizacije. Autorica jedne od njih je stalna članica Papinskog vijeća za laike. Prije desetak godina engleski su biskupi organizirali evangelizaciju po kućama u svim župama. Kuće su obilazili svećenici, ali i laici koje su biskupi delegirali. Iskustva te evangelizacije opisana su u jednoj od tih dviju knjižica. U drugoj knjizi opisan je način na koji se uspješno može razgovarati s nominalnim vjernicima koji ne žive sakramentno i ne idu u crkvu. Knjigu je napisao čovjek koji u tome itekako ima  uspjeha. Obadvije se knjige mogu pročitati u nekoliko dana, vrlo su razumljive i mogu biti velika pomoć župnicima koji će obilaziti naše kuće.

Onima koji ih pak neće htjeti pročitati, dajem samo nekoliko natuknica. Ljudima govorite o iskustvima živog Boga. Ne vjerujem da ima ijedan imalo iskusniji svećenik koji nema takva iskustva. Pa zar niste doživjeli ni jednu ispovijed u kojoj je penitent iskusio živo Božje milosrđe!? Zar niste doživjeli ni jedno čudesno ozdravljenje po sakramentu bolesničkog pomazanja, zar nemate nikakva molitvenog iskustva, zar niste ništa iskusili slaveći misu, zar nikoga od vas nije Bog u svećeništvo pozvao na čudesan način,  zar vam Bog nikada nije ništa progovorio, zar nikada niste pobjeđivali vlastite sumnje, zar vas Bog nikada nije čudesno vodio, nikada vam ispunio molitve… Zar nikada niste od svojih vjernika čuli koje svjedočanstvo o tome kako im je Bog na čudesan način uslišao molitve, zar niste nikada vidjeli vjernika koji unatoč velikim trpljenja nosi duboku radost u srcu? Mogao bih nabrajati i nabrajati. Svako takvo iskustvo je talent ili mna iz Isusovih prispodobi kojima možete „trgovati“ kad ćete obilaziti kuće svojih župljana. Potrebno je samo malo dobre volje, malo pripreme, malo poniznosti, malo pouzdanja u Boga da bi se dobili nevjerojatno veliki rezultati. Ne zaboravimo da je na nebu velika radost zbog samo jednog obraćenika. Pa zar zaista sumnjate da, ako ćete tako trgovati talentima, nećete stječi ama baš niti jedan novi talent!? Kada tko, npr., povjeruje u iskustvo primanja oproštenja i Božjeg mira po sakramentu ispovijedi i odluči se nakon mnogo godina ispovjediti i priznati grijeh koji ga godinama razara, neće li doživjeti istu milost, tj. nećete li Božjemu kraljevstvu nadodati još jedan talent, još jedno iskustvo vrijednije od bilo kojeg zemaljskog blaga!? Zar će vas neuspjeh kod većine obitelji spriječiti da postignete uspjeh makar samo kod jednog nevjernika? Vrijedi li jedno obraćenje vašeg truda?

Ne bojte se, svećenici! Vjernici su željni živog Boga. Nisu željni priča samo o tome kako trebaju biti dobri ljudi i dolaziti nedjeljom na misu.

Ovime apeliram i na čitatelje Booka. Ohrabrite vašeg župnika ili kapelana da vam ispriča što iz svojeg iskustva kada dođe k vama. Mnogi od njih imaju prekrasna i vrlo korisna iskustva, vrlo vrijedne talente, no zakopali su ih i ne trguju njima. Ponekad je dovoljno samo da ih malo potaknemo, ohrabrimo i poslušamo. Možda će ponekad biti potrebno da prvo vi progovorite o svojim iskustvima. Samo prvo jako dobro promislite kako ćete trgovati. Trgovati ne znači pametovati, ne znači nametati rješenja, ne znači nadimati se. Neka vaše svjedočanstvo sadrži samo ono što se je i kako se je dogodilo, bez ijednoga drugog dodatka. Pustite da onaj komu svjedočite sam dođe do svojih zaključaka.

I na kraju, želim vam svima da već sada započnete s ozbiljnom molitvom za tu tako hvalevrijednu inicijativu, za naše svećenike, da ih Gospodin ohrabri da otkopaju talente koje im je podario i da njima hrabro trguju. Zamislimo samo što bi se dogodilo kad bi se i naši biskupi, poput Isusa, Gospodina i Učitelja, odvažili pripomoći u obilasku izgubljenih ovaca, kad učenici ne bi bili veći od Učitelja. Kakav bi to bio primjer našim svećenicima! Kakva bi to bila radost i ponos vjernicima! Želje za pronalaženjem izgubljenih ovaca ima, još samo fali… Neka čitatelji sami zaključe što fali.

Želim vam blagoslovljeno čitanje Booka i blagoslovljen nadolazeći Božić!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book (kao uvodnik za br. 84./prosinac 2016.).

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh