Konačno smo dobili novu vlast. Stara poslovica kaže: „Kakav narod, takva vlast“, a mi bismo kršćani trebali biti precizniji i reći: „Kakav odnos s Bogom, takva vlast.“ Svi nešto od te nove vlasti očekujemo i gotovo svi smo nezadovoljni onime što imamo. Očekujemo da nova vlast riješi naše probleme. A koji je najveći problem današnjega hrvatskog građanina? Mnogi nam na našim susretima dolaze na molitvu i kad im kažemo da izaberu jedan problem za koji ćemo moliti, najveći postotak njih želi da molimo za njihove strahove. Da, čini se da je danas strah naš najveći problem. Bojimo se budućnosti: od čega ćemo živjeti, hoćemo li izgubiti posao, hoćemo li riješiti stambeno pitanje, kakva će nam biti mirovina, hoćemo li moći vraćati kredite, bojimo se teških i neizlječivih bolesti. Čim nas što zaboli, razmišljamo o tome jesmo li se našli među nesretnicima koji su dobili rak. Bojimo se smrti, nevjere bračnog druga, rastave roditelja, hoće li nam se roditi bolesno dijete, hoćemo li se uspjeti udati ili oženiti. Bojimo se odbačenosti, neželjenosti, ljudi, ptica, visine, vožnje, ludila, siromaštva… Bojimo se da će opet komunisti doći na vlast, da će masoni maknuti vjeronauk iz škola i križeve iz učionica, bojimo se trećega svjetskog rata, poskupljenja goriva, pada cijena mlijeka… Ima li danas Hrvata koji se ničega ne boji!? Između svih tih strahova čini se da se najviše bojimo nepravde, gubitka obitelji i prijatelja te duševnih i tjelesnih boli.
Nije li apsurdno da mislimo da bi nam s mudrom i poštenom političkom vlašću bilo bolje. Većina strahova samo su posljedica nereda u osobi, obitelji i društvu. A nered dolazi onamo gdje nema straha Božjega. Strah Božji je lijek protiv svakoga drugog straha. Kad bismo ga imali, druge strahove sveli bismo na minimum. Biblija nas uči da je strah Božji početak mudrosti i početak istinskih blagoslova za svakog čovjeka koji ga ima. Crkva nas je naučila da je strah Božji jedan od sedam darova Duha Svetoga, koji dobivamo na sakramentu svete potvrde, a koji gotovo nitko ne želi jer ne razumije što on predstavlja. Trebamo se zapitati kada u ljudskom životu započinje ta Božja mudrost, koja je, usput rečeno, također dar Božji. Tko je zaista po Božjem mudar?
Kako je moguće da se mi Hrvati, deklarirani vjernici, bojimo svega i svačega, a ne bojimo se izgubiti vječni život na nebesima? Kako je moguće da dršćemo pred otplatom kredita, a ne dršćemo pred vlastitim spasenjem (usp. Fil 2,12)? Onog trenutka kada po Božjoj milosti spoznamo da vječni život itekako postoji, da postoji i raj i pakao; da nam je u raju obećan nevjerojatno ispunjen i zanimljiv život, a u paklu vječne muke, boli i nepravde, postajemo po Božjem mudri i Bog nam daruje strah od gubitka raja. To je strah koji je sličan našim pozitivnim, dobrim strahovima, koje imamo a da ih i ne primjećujemo. Ako npr. svim srcem želimo završiti medicinski fakultet, iz straha da u tome ne uspijemo odreći ćemo se mnogo toga što nam je dotada bilo ugodno i činit ćemo mnoge stvari za koje ćemo morati uložiti veliki napor. Dakle, kad god si postavimo kakav važan cilj, kad se za što oduševimo i to isto odlučimo postići, mijenjamo svoj život.
Kad bismo s oltara slušali više oduševljenih propovijedi o sudu, o nevjerojatnoj mogućnosti i povlastici života na nebesima, tj. o kraljevstvu Božjem, u kojem oni koji su onamo dospjeli već sada žive nevjerojatno ispunjenim životom (sjetimo se samo svetaca koji neprestano pomažu ljudima širom svijeta), više bi vjernika Hrvata tražilo i prihvatilo dar straha Božjega. Bojali bismo se propustiti najvažniju stvar svojeg života – vječni život. Isus je svojim učenicima naredio da propovijedaju kraljevstvo Božje, da propovijedaju da nam je svakomu blizu. Život je kratak i zaista je to kraljevstvo bliže nego i mislimo. Neoduševljenost rajem danas je najveći problem nas Hrvata. Zbog toga nemamo ni straha da ćemo ga propustiti, ni mudrosti da svoj život tako živimo da ga ne dovedemo u opasnost. Tko zaista želi doći u raj, taj vapi za darom straha Božjega.
Ako se to ne promijeni, i dalje će nam manjina određivati pravila po kojima ćemo živjeti. Zbog dva učenika u razredu koji se osjećaju diskriminirano i dovoljno glasno viču, maknut ćemo križ sa zida učionice, bez da viknemo da se i mi bez križa na zidu itekako osjećamo diskriminirano; nevjernička će nam manjina vikati da žene imaju pravo izabrati hoće li abortirati dijete ili ne, a mi ćemo šutjeti, jer se ne smijemo osjećati diskriminirano živjeti u zemlji u kojoj većina stanovnika abortus doživljava kao zločin, a naši će političari i dalje imati strah od gubitka vlasti umjesto strah od gubitka neba… Kad ne izaberemo mudrost – ostaje nam ludost i glupost.
No cijelu povijest spasenja Bog je uvijek imao svoj mali ostatak vjernih, svoje malo stado. Ni danas nije drukčije. Zato želim svakomu čitatelju Booka da se odluči biti dijelom malog stada, da čezne za strahom Božjim i Božjom mudrošću, jer „opasno“ se je približilo kraljevstvo Božje. Nikada ne znamo koliko nam još dana preostaje. Ovim uvodnikom apeliram na odgovorne da ne zaređuju nikoga za svećenika tko nije oduševljen rajem ili se barem ne boji pakla. Ta zar nije pomalo licemjerno propovijedati evanđelje bez da zaista vjerujemo u stvarnost raja i pakla!?
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book kao uvodnik za br. 83. (studeni 2016.).
