„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“
Napaćeni, trpeći, plemeniti hrvatski narod reagirao je prema tim ljudima toplo i humano, mnogi nisu štedjeli ni vremena ni novca da pomognu unesrećenima. U manjini su oni koji sa strahom, mržnjom i podozrivošću gledaju te ljude i ne samo da ne pomažu nego druge odgovaraju od toga šireći paranoične i vrlo često neistinite vijesti koje toj ljudskoj bijedi pripisuju najgore motive i osobine. To me neizmjerno žalosti jer među takvima primjećujem golem broj vjernika katolika koji su zatvorili svoja srca i zaboravili čemu nas je podučavao naš Učitelj i Gospodin.
“
Brate i sestro, naša se ljubav mjeri veličinom naše sućuti za ljude oko nas, za društvo u kojem obitavamo i djelujemo
„
Razlozi i činjenice
Bijah stranac, a primiste me! O kako suvremeno zvuče ove riječi našeg Gospodina u kontekstu današnjih dana!
Pustimo razloge tko je kriv i zašto je do toga došlo, no činjenica jest: u našu dragu domovinu nahrupile su tisuće i tisuće ljudi, očajnih, mrtvih umornih i iscrpljenih, s imovinom koja stane u jednu torbu i novcem koji su skucali za put dok se ne snađu u bogatijim zemljama Europe u koje su krenuli a u kojima ih nerijetko čeka njihova rodbina.
“
Jasno je kao dan. Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu
„
Pobjegli su iz ratom zahvaćenih zemalja, prvenstveno Sirije (gdje ratuju četiri građanske frakcije i iz koje mahom bježe mladi muškarci koji se ondje nemaju za koga boriti a prvi bi bili regrutirani), Iraka i Afganistana. Činjenica jest da su se ratnim izbjeglicama priključili i siromašni ekonomski migranti koji su pak u Europu krenuli trbuhom za kruhom i za koje počesto nemamo razumijevanja, jer tako lako zaboravljamo u kojoj su mjeri u 19. i 20 stoljeću i naši Hrvati bježali od siromaštva u neki bolji i bogatiji svijet, svijet novih šansi. Pamćenje nam je kratkog vijeka!
To čine usprkos pozivu pape Franje i Hrvatske biskupske konferencije koja kaže: „Pozivamo vjernike da u okviru svojih mogućnosti pruže pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe“.
Također ističu da su neprihvatljive politike i prakse koje su u suprotnosti s kršćanskim načelima solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava te duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica.
Kratko i jasno. Ako takva preporuka nekome nije dovoljna, vraćamo se na riječi koje bi svakom kršćaninu trebale biti najsvetije – Isusove riječi iz Svetog pisma:
„Kad Sin Čovječji dođe u slavi razlučit će narode jedne od drugih kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će Kralj reći onima zdesna: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’“ „Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’“ „Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’“ „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“
Može li korak koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti biti tome bijedniku od kakve koristi?
Jasno je kao dan. Onako kako se odnosimo prema čovjeku određuje našu vječnu sudbinu. Služiti Bogu u čovjeku, bez obzira na vjeru, boju, stalež, naša je osnovna dužnost. Isus nas je naučio da u patničkom licu čovječanstva gledamo i vidimo njegovo vlastito patničko lice. Vjera i nauk koje nam je Isus donio nije tek puki teorijski skup principa i načela već djela i iskustvo, gdje je bližnji u potrebi onaj nužni most ljudi prema životu vječnomu. Siromasi i prezreni su, ne sumnjajmo u to ni časa, naši suci na konačnom sudu!
“
Jesmo li, zabrinuti jedino i isključivo za svoj komoditet, zatomili u sebi svaku svoju ljudskost i postali tako neosjetljivi za patnju i potrebu?
„
Isusa dakle MORAMO prepoznati u svakom prognanom, ranjenom i bijednom. On je On, u gladnome gladan i u žednome žedan. Nevolja svijeta postaje kriterij spasenja svakoga od nas, a ne samo osjećaj sućuti, simpatije ili antipatije.
Kako lako to zaboravljamo, kako lako toj istini okrećemo leđa!
Brate i sestro, naša se ljubav mjeri veličinom naše sućuti za ljude oko nas, za društvo u kojem obitavamo i djelujemo. Nosimo li masku bešćutnosti? Jesmo li, zabrinuti jedino i isključivo za svoj komoditet, zatomili u sebi svaku svoju ljudskost i postali tako neosjetljivi za patnju i potrebu?
Završavam mislima koje su urezane u nadgrobni spomenik velikog čovjeka koji, zamislite, nije bio kršćanin. Sigurno ste čuli za njega – zvao se Gandhi. Na njegovu grobu piše:
„Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti biti tome bijedniku od kakve koristi.“
Hoćemo li, jednom kad dođemo pred lice našeg Gospodina, na ovo pitanje moći odgovoriti potvrdno?
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.