Foto: Shutterstock
Ovo sam se ljeto mnogo kretao pa sam imao prilike sudjelovati na misi u raznim crkvama. Nešto mi je zapelo za uho i o tome razmišljam već danima.
„Trebamo biti bolji ljudi i bolji vjernici“
Naime, često na propovijedi slušamo savjete o tome kako trebamo biti bolji ljudi i bolji vjernici. Pri tome kriteriji prema kojima bismo trebali biti bolji ovise o onima koji ih tumače. Trebamo u obitelji zajedno moliti, trebamo redovito ići na nedjeljnu misu, trebamo jedni druge više poštovati, trebamo govoriti pozitivno, trebamo u obitelji zajedno blagovati i prije jela moliti… Iskreno sam se zapitao koliko takve propovijedi imaju utjecaja na one koji ih slušaju, tj. koliko donose stvarnog ploda. Također se pitam je li to ono što nekoga čini kršćaninom, ono što nas treba razlikovati od nevjernika i krivovjeraca? Zašto tako slabo prihvaćamo i primjenjujemo savjete i upozorenja s propovjedaonice?
„Za mnom!“
Mislim da dio odgovora leži u mentalitetu. Moj je otac za vrijeme Drugoga svjetskog rata služio u vojsci u kojoj su časnici ulazeći u borbu zapovijedali: „Za mnom!“ i to je imalo svoj ‘efekt’. Čini mi se da danas u Crkvi ima premalo takvih ‘časnika’, iako nam sadašnji papa daje upravo takav primjer. On je najprije skinuo zlatni križ sa svojeg vrata, a onda rekao: „Za mnom!“, i ‘efekte’ toga možemo vidjeti svi. Čini mi se da teško prihvaćamo ‘časnike’ koji zapovijedaju: „Naprijed!“, a sami ostaju ondje gdje su bili.
Drugi dio mojeg razmišljanja ide za time da je teško mijenjati ponašanje ako ne mijenjamo srce. Ako to ponašanje neće biti izraz naše dobre volje ili stvarne promjene, možemo pasti čak u licemjerstvo. Čini mi se da dobra volja dolazi od onoga „Za mnom“, a stvarnu promjenu srca donosi samo Bog koji nam to i kaže – bez njega se ne možemo promijeniti.
Čini mi se da bi bilo dobro na propovijedima svjedočiti o vlastitim promjenama, vlastitom napredovanju na putu obraćenja, tj. o promjeni iz starog u novog čovjeka, a usput spomenuti i takve uspjehe onih koje poznajemo ili za koje smo čuli. To bi kod nekih slušatelja moglo proizvesti efekt onoga „Za mnom!“.
Možda bi trebalo propovijedati o meditaciji i kontemplaciji, o molitvi srca, o vlastitom doživljaju euharistije, o razmatranju Svetog pisma, razmatranju otajstava krunice, o svemu onome u čemu susrećemo Boga u svojoj nutrini? Čini mi se da se o tome što ulazi u ono što smo oduvijek smatrali kršćanskom duhovnošću više gotovo ne propovijeda, a da bi nas upravo po tome Bog mogao zaista mijenjati u bolje ljude.
Bog i njegova sila
Možda ni samo učenje o duhovnosti neće biti dovoljno ako slabijima u vjeri ne očitujemo tu duhovnost koja očituje Boga i njegovu silu? Za to uvijek imamo prilike jer na misu nam dolaze teški bolesnici koji bi rado po molitvi vjere primili olakšanje, shvatili smisao trpljenja ili čak primili ozdravljenje; dolaze mnogi slomljena srca kojima bi itekako dobro došla Božja utjeha; dolaze mnogi zarobljeni strahovima, ovisnostima, beznađem; dolaze oni kojima se obitelji raspadaju, oni koji žive u krajnjem siromaštvu i neimaštini i trebaju Boga više od zemaljskog blaga… (ovu bismo listu mogli dobrano produljiti).
Čini mi se da su to teme o kojima bi vjernici na misi htjeli slušati i nešto što bi htjeli iskusiti. Primijetio sam da su crkve u kojima se o tome govori i za to moli prepune ljudi koji traže Boga. Primijetio sam da ondje vjernici dobivaju Boga, koji ih mijenja u bolje ljude, koji ozdravlja duh, dušu i tijelo. Primijetio sam da to Bog čini rado i da ga zbog toga vjernici rado slave i veličaju. Primijetio sam da nije đavao taj koji u tim župama čini ta djela (reći takvo nešto bila bi hula na Duha Svetoga!). Primijetio sam da se divim hrabrosti onih koji su se spremni otvoriti duhovnosti bez obzira što ona osim plodova donosi i u evanđeljima opisane križeve koje će nositi oni koji se odluče slijediti svojeg spasitelja čineći dobro.
Primijetio sam da u Misalu ima misnih obrazaca za razne potrebe među kojima je i misa za bolesne, kojoj bi rado prisustvovao svaki teški bolesnik, a da ne govorim o očevima i majkama bolesne djece. Još uvijek nisam primijetio da se o toj misi govori ili da je negdje, kako to narod kaže, zaživjela.
Primijetio sam mnoge svećenike i vjernike koji su dobri ljudi i koji su uvijek spremni dati se bližnjima. Primijetio sam da nije dovoljno biti dobar čovjek već da od nas vjernika kršćana ljudi daleko više očekuju Boga i njegovu pomoć, iako im je naša ljudska pomoć uvijek dobro došla.
Nadam se da će moje zaista dobronamjerno ‘primjećivanje’ barem neke od vas potaknuti da razmislite, razmotrite, meditirate i da onda Bogu sasvim iskreno u srcu reknete što vi mislite o ovdje navedenim razmišljanjima.
Autor: Josip Lončar
