Foto: Pixabay
Naše srce stalno luta i traži kratkotrajne izvore sreće
Vjerujem da ste svi čuli za Majku Tereziju. Njezin altruizam oživljavao je klonule duše i vraćao ih u život. Sjedinjavala je njihove duše s Bogom, ali usprkos svim mogućim dokazima i lijepim gestama koje je pružala ljudima, ipak, bilo je onih koji su odbacivali njezine talente i pomoć. Ono što im je ona na to odgovorila leži u njezinu citatu: „Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najgore je siromaštvo”. Ti ljudi, bili su siromašni. Smatram da ni mi nismo ništa bolji jer toliko ljudi hoda oko nas, okruženi smo tolikim dušama, a i dalje smo toliko prazni iznutra. Čak se i u vlastitoj „Zajednici” osjećamo sami. Kao da se napravio neki manji klan i on vodi glavnu riječ, a mi stojimo po strani i ne reagiramo. U našoj utrobi nalazi se presušeni bunar i srce stalno luta, traži kratkotrajne izvore sreće i zadovoljava se sitnicama. Osjećamo se nevoljeno. U takvim trenucima posežemo za prolaznim prijateljstvima, prolaznim ljubavima i prolaznom srećom. Nije nam bitno koliko će boljeti na kraju već samo da zadovoljimo nedostatak pažnje u sebi. Zapravo, slijepi smo uvidjeti ishod cijele naše pale naravi koju nesvjesno hranimo nezdravom hranom.
Ponovna repriza serije gledane već treći put
Prazni, siromašni i otuđeni nastojimo preživjeti. Tražimo načine kako da se dokažemo pred drugima i da nas isti prihvate. Život nam se pretvara u seriju koju neka televizijska kuća reprizira po treći put. Znamo što će se dogoditi, ali i dalje želimo osjećati prolaznu sreću. Svjetovni kriteriji navode nas da izgrađujemo karijeru dok naši osjećaji i pravi talenti u nama umiru. Srce bez Ljubavi, nestaje; smanjuje se i na kraju ni samo ne zna voljeti samoga sebe.
Kako umrijeti samome sebi?
Vrijedi li nam imati sve ako smo usamljeni i ako sami u tišini svoje sobe brojimo diplome zakačene na zid? Toliko vremena smo se trudili i učili za našu bolju budućnost, ali na kraju shvaćamo da to nije bio naš poziv. Našli smo se pred zidom vlastitog labirinta. Jesmo li njegovali želje naše duše? Jesmo li barem jednom zastali i zamolili Boga da nam otkrije koji je životni poziv za nas pravi. Sveti Ivan Bosco je rekao: „Spasi dušu – spasio si sve!” Don Bosco poznat je po pomaganju mladima u otkrivanju životnog poziva i mnogi mu se utječu. Umiru samome sebi i prepoznaju Njegovu svetu volju u svome životu.
Nemojmo ostati siromašni pored tolikog bogatstva Ljubavi
Isto tako, zamolimo i mi Gospodina da nam udijeli hrabrosti da umremo sebi i pronađemo istinsku radost u našem pozivu. Neka naša karijera bude, prije svega, donijeti Isusa, na posao, u „Zajednicu”, u vlastiti dom i u našu obitelj. Kada se okružimo ljudima koje volimo, ljudima koji nas vole i kada ćemo raditi za veću slavu Božju, sigurno nećemo biti usamljeni i nepoželjni.
Neka naše poslanje na zemlji bude put prema našem cilju, prema Nebu. Potrudimo se, sada, da kasnije mognemo uživati vječnost.
Nemojmo ostati siromašni pored tolikog bogatstva Ljubavi.
