Foto: Shutterstock
Svaki stariji katolik sjeća se „ponoćnog posta“. Naime nekad se nije smjelo jesti prije mise sve od ponoći tog dana. Iz tog su razloga mise uglavnom služene u zoru, a večernje su mise bile veoma rijetke. Malo je bilo ljudi koji su bili spremni postiti cijeli dan prije mise da bi se mogli pričestiti.
Post prije mise starodrevan je običaj, koji traje još od drugog stoljeća. Zadržan je i nakon što je papa Pio XII. skratio vrijeme posta na tri sata prije mise 1957 godine. Papa Pavao VI. 1964. godine još je skratio vrijeme posta, na samo jedan sat prije pričesti.
Važeći Zakonik kanonskog prava govori o toj odredbi sljedeće: „Tko želi primiti presvetu euharistiju, neka se barem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek.” (Kanon 919, § 1.) No i od tog pravila postoje izuzetci: „Osobe poodmakle dobi i oni koji boluju od neke bolesti, a i oni koji ih dvore, mogu primiti presvetu euharistiju iako su prethodnog sata uzeli nešto hrane.” (Kanon 919, § 3.)
Ali čemu služi taj post? Kakve ima veze ako pojedem sendvič prije nego što uđem u crkvu na misu i želim se pričestiti?
Pavao VI. napisao je u svojoj apostolskoj konstituciji Paenitemini o važnosti duhovne discipline: „Mrtvljenje služi čovjekovu oslobođenju, koji je često, zbog svoje požude, rob svojih osjetila. Po ‘tjelesnom postu’ čovjek vraća snagu i liječi ranu koja je nanesena dostojanstvu njegove prirode zbog neumjerenosti lijekom zdrave suzdržljivosti.“
Isus je poznavao snagu posta i otišao u pustinju da bi postio 40 dana prije početka svojega javnog djelovanja. K tomu je učio svoje učenike: „Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.“ (Mk 9, 29)
Post jača našu duhovnu snagu i Crva traži od nas tu malu pokoru svaki put kad se pričešćujemo na našu osobnu korist. Kao što atletičari vježbaju svoju disciplinu, i mi se moramo vježbati u postu, jer tako izgrađujemo svoje duhovne mišiće. Bez posta smo slabi i strasti nas tjeraju kamo god vjetar puše.
Papa Ivan Pavao II. tuži se u apostolskom pismu Dominicae Cenae da suvremeni katolici pokazuju „nedostatak euharistijske ‘gladi’ i ‘žeđi’, što je znak nedostatka potrebne osjetljivosti prema velikomu sakramentu ljubavi i nedostatak razumijevanja njegove prirode“. Moramo „gladovati“ i čeznuti za euharistijom prije nego što ju dostojno primimo. Naše primanje svete pričesti mora slijediti unutarnju glad, koja pokazuje kako duša čezne za Božjom ljubavi. Ako ne osjećamo tu glad (na koju se prisjećamo po tjelesnoj gladi dok postimo), sveta pričest može nam se učiniti čime običnim, za što se ne trebamo prethodno pripraviti.
Najvažnije do svega jest da je post prije mise slika euharistijskih pripovijesti iz evanđelja, posebno čudesna umnažanja kruha. Nakon što su ljudi cijeli dan slušali Isusa, apostoli nagovaraju Isusa da ih otpusti te si mogu pronaći štogod za jelo. Umjesto toga Isus umnaža kruh i ribu, nasitivši sve nazočne. Kao i mnoštvo koje je Isus nahranio, kada pristupamo stolu Gospodnjemu, trebamo biti gladni, kako veli psalmist: „Kao što jelen žudi za izvor-vodom,
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.“ (Ps 42, 1)
Autor: Philip Kosloski (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
