Foto: Shutterstock
Glavni grad Sirije izuzetno je lijep grad. Odnosno, bio je to prije rata koji je zasuo granatama mnoga mjesta, čijoj sam se ljepoti istinski divio. Damask, jedan od najstarijih gradova svijeta. Nezaboravan mi je posjet jednom hamamu, negdje u metežu maloga dijela grada koji se naziva Suk. Zadivljeno-radoznali, ali srdačni pogledi muškaraca prikovani za jedinog zapadnjaka koji se usudio ući unutra. Topla para u osmanskim kupeljima, snažni dodiri masera na mojim leđima, okus slatkog crnog čaja s metvicom. U pari vodenih lula sjedim u prostoriji za odmor, preko glave zamotan bijelom plahtom, a oko mene bradata i nasmiješena arapska lica. A onda vrijeme molitve u velikoj džamiji u koju odlazim s jednim muslimanom. Velika džamija – nekadašnja crkva u kojoj se do danas štuje glavu Ivana Krstitelja.
U rukama sirijske policije
No, koliko je god Sirija lijepa, također je puna kontrasta. Upasti u ruke sirijske policije – nešto takvo ne zamišljam lijepim. Već je i kontrola putovnica na graničnom prijelazu s Libanonom za mene imala nešto uznemirujuće. Hoće li se časnik vratiti s mojom putovnicom? Jedan je stariji gospodin u Libanonu prekinuo kontakt sa mnom kada je saznao da sam već više puta bio u Izraelu. Doživio je građanski rat i uvelike se bojao sirijske tajne policije. Nikada neću zaboraviti ledenu hladnoću i diktatorski prezir u pogledima sirijskih vojnika koje sam susretao na nekim graničnim prijelazima… U ljeto 2010. moji susjedi iz Augsburga prvi put posjećuju zemlju iz koje su godinama prije pobjegli: Siriju. Moji su susjedi Kurdi. Oni, doduše, nisu kršćani, ali smo u tijesnom kontaktu. I zato je prirodno da im pričamo i o Isusu. Nije potrajalo dugo kada smo im počeli nuditi konkretnu pomoć ti molitvi. I ona doista pomaže – u polaganju vozačkog ispita, u traženju posla i mnogo čemu drugome. I oni tako sve više vjeruju u ono što im pripovijedam o Isusu. Kad god zatreba kakvo čudo pozvone na našim vratima. No, toga im je kolovoškog dana potrebno veliko čudo. Jer, ženu je pri ulasku u Siriju uhitila policija i oduzela joj putovnicu.
Prvi put se vraća u Siriju jer joj umire otac. Protekle su godine otkako je ilegalno pobjegla, a danas je uhvaćena. Kasna osveta režima. Nakon toga smije se kretati još samo u Damasku. I tjedan za tjednom nada se da će ponovno dobiti putovnicu. Naposljetku, novac u tomu može pomoći. Najprije daje 500, a onda 1000 eura za podmićivanje, a ipak: putovnica ostaje u rukama tajne policije, a naznačeni termini vraćanja prolaze bez povoljna ishoda. Te subote njezin muž, naš susjed, zvoni na našim vratima uplakanih očiju. Još su dva dana do datuma povratnoga leta, a njegova je žena više puta bezuspješno odlazila u policiju i ništa se nije dogodilo. Može se dogoditi da ženu i dvije djevojčice nikada više ne vidi, jer on sam ne može ući u Siriju.
„Molim vas, molite se!“
Njegove se tamne oči vlaže: „Molim vas, molite se!“ Da, sada pomaže još samo molitva! I u takvom očaju čovjek uči moliti. Ali, u početku je vrlo teško ne dopustiti da te zahvati očaj. Podsjećam našega susjeda da je Bog već toliko puta očitovao svoju moć i učinio čudesa. Mi ćemo moliti, a on će i ovaj put pomoći, posve sigurno. čini se da je čovjek ispunjen laganim pouzdanjem. No, kada Jutta i ja počinjemo moliti udvoje, osjećamo borbu za vjeru: nije li potpuno nevjerojatno da će policajci nakon višetjednog čekanja i mnogo dana nakon što su dobili toliko novca, odjednom spontano promijeniti mišljenje? Upravo sirijska policija? Nije li neodgovorno jadnome čovjeku ulijevati nadu da će naš razgovor s nebom polučiti željeni ishod? Molimo, hrvamo se, jadikujemo…
Nakon nekih petnaest minuta molitve osjećam: sada je na nama da učinimo korak vjere. U molitvi trebamo steći uvjerenje da nam je molitva uslišana. Istinski izazov! Tako započinjemo slaviti Boga i zahvaljivati mu što nas je već uslišio i što policija upravo sada vraća putovnicu. Ovaj čin vjere stoji nas prilično, ali osjećamo da je upravo to ono bitno. Dva sata kasnije. Blistajući od radosti, naš susjed ponovno zvoni na vratima, taj mali srdačni čovjek s velikom bradom. Njegova je žena nazvala prije sat vremena, upravo se vraća s policije, gdje je časnik odjednom i spontano otišao u pokrajnju sobu i vratio joj putovnicu Nekoliko dana kasnije obitelj je ponovno zajedno u Augsburgu.
Ulomak iz knjige „U mom srcu vatra“ autora Johannesa Hartla. Više o knjizi možete saznati ovdje.
Izdavač: Ruah.
