Foto: Shutterstock
„Nikada prije nisam o tome razmišljao“
Nisam razgovarao s ocem nakon one noći u ožujku 1974. godine, neposredno prije preseljenja iz Engleske u Chicago. Ostatak tog desetljeća bio sam na turnejama, a potom sam prošao kroz proces prihvaćanja kršćanske vjere i moj je prošli život za mene postao san koji je najbolje zaboraviti. Moj je otac bio simbol toga prošloga života, ne samo zbog nasilnoga ponašanja koje sam kao dijete gledao, već i zbog nezdravoga odnosa koji smo uspostavili kada smo zajedno uzimali droge. Nakon toga sam rijetko mislio na svoga oca.
Neki su od vas čak i zaboravili situacije iz prošlosti koje još uvijek utječu na vaš život. Zamolite Duha Svetoga da vam pomogne i podsjeti vas na njih te ih predajte Bogu
Prije našega vjenčanja 1984. godine Lydia i ja smo išli na tečaj predbračnog savjetovanja koji se održavao u našoj crkvi. Pastor koji je vodio tečaj rekao nam je: „Neke stvari iz prošlosti možete unijeti u vaš brak, ali ima i nekih koje ne biste smjeli unijeti. Ne možete biti slobodni nekoga voljeti potpuno ako u sebi nosite mržnju prema nekom drugom ili sram zbog postupaka iz prošlosti, ili nesigurnost koja potječe iz okolnosti u kojima ste odrasli. Sve biste te stvari trebali predati Bogu i riješiti ih prije nego što se vjenčate.“ Konkretno je govorio o našim neriješenim problemima s roditeljima. Nikada prije nisam o tome razmišljao, ali dok je govorio, bio sam dotaknut. Počeo sam shvaćati da moj odnos s ocem nije bio riješen i da sam još uvijek veoma ljut na njega.
„Molit ćemo za svakoga od vas“; rekao je pastor. „Priznat ćemo te neriješene probleme i predat ćemo ih Bogu. Neki su od vas čak i zaboravili situacije iz prošlosti koje još uvijek utječu na vaš život. Zamolite Duha Svetoga da vam pomogne i podsjeti vas na njih te ih predajte Bogu.“ U srcu sam znao da trebam učiniti baš kako je rekao.
Jednoga jutra 1985. godine, tri godine nakon što sam se obratio, probudio sam se sa snažnim osjećajem da Gospodin želi da ocu napišem pismo…
Okrenuli smo se, kleknuli i naslonili na naše stolice te sam iskreno počeo moliti za svoga oca – za bol koju je prouzročio u našemu domu i osjećaj odbačenosti s kojim me u veoma mladoj dobi ostavio. Trudio sam se u molitvi navesti što više detalja i opraštati ocu za svaki od njih.
„Gospodine, opraštam ocu što je moju baku bacio niz stepenice.“
„Gospodine, opraštam ocu što je pio i tukao moju majku i sestre.“
„Gospodine, opraštam ocu što me nije želio naučiti svirati gitaru.“
„Gospodine, opraštam ocu što me napustio kada sam imao dvanaest godina.“
Sve sam te stvari predao Isusu i, kada sam se ustao, osjećao sam se sto kilograma lakšim.
Jednoga jutra 1985. godine, tri godine nakon što sam se obratio, probudio sam se sa snažnim osjećajem da Gospodin želi da ocu napišem pismo. Nazvao sam svoju sestru u Engleskoj i dobio njegovu adresu u Amsterdamu gdje je tada živio sa svojom novom suprugom. Napisao sam mu pismo od dvije stranice u kojem mu govorim o sebi i o tome da sam postao kršćaninom. Rekao sam mu da mu opraštam za sve što je učinio meni i našoj obitelji. Nisam očekivao odgovor i nisam ga ni primio. No, ipak sam se osjećao bolje što sam poduzeo korake da riješim te probleme i predam ih Bogu.
„Zovem te jer mi treba tvoj savjet“, rekao je. To je bilo još veće iznenađenje. Moj tata – čovjek koji je čeličnom rukom upravljao našim domom – tražio je moj savjet?
Prošlo je devet godina. Bila je 1994. godina, dvadeset nakon moga posljednjega razgovora s ocem – razgovora u kojem sam ga pitao vjeruje li u život nakon smrti. Sada sam bio pomoćnik pastora u crkvi Foursqaure u Pasadeni. Nalazio sam se u uredu kada je moja tajnica rekla: „Calebe, na telefonu je neki čovjek iz Amsterdama.“ Nisam poznavao nikoga u Amsterdamu, a koliko se moj život promijenio, vidljivo je po tome što sam razmišljao o jednome putujućem pastoru koji me mogao zvati iz Amsterdama jer je možda tamo bio na misiji ili kao gostujući propovjednik.
„Zdravo, Calebe“, rekao je glas na telefonu. „Ja sam, tvoj tata.“
„Wow“, rekao sam. „Iznenadio si me. Što ima?“
„Zovem te jer mi treba tvoj savjet“, rekao je. To je bilo još veće iznenađenje. Moj tata – čovjek koji je čeličnom rukom upravljao našim domom – tražio je moj savjet? „Dobio sam tvoje pismo i znam gdje radiš“, rekao je. „I treba mi tvoj savjet.“
„Kakav savjet?“ upitao sam.
„Calebe, imam rak.“
Prvi razgovor nakon 20 godina
Istoga me časa Duh Sveti uputio da mu svjedočim. Nisam ga pitao koju je vrstu raka imao ili kada je to saznao ili kakva mu je prognoza – jednostavno sam mu počeo govoriti Evanđelje Isusa Krista.
„Imaš li Bibliju?“ upitao sam.
„Da, imam“, rekao je. Ponovno sam se iznenadio. Otišao je uzeti svoju Bibliju i počeli smo zajedno čitati Pismo. Preplavili su me osjećaji i počeo sam plakati, ali nastavio sam ga voditi kroz Pismo pokazujući mu kako smo bili osuđeni zbog našega grijeha, ali ga je Isus Krist uzeo na sebe i umro da bismo mi bili očišćeni njegovom krvlju te da je sve što trebamo učiniti da bismo primili vječno oproštenje vjerovati u ono što je učinio za nas i prihvatiti ga za svojega Spasitelja i Gospodara. I tako, preko telefona, u našem prvom razgovoru nakon dvadeset godina, doveo sam svoga oca Isusu.
Iz knjige „Glasnije od rock and rolla“ autorâ Caleba Quayea i Dalea A. Berryhilla. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu, u izdanju Biblioteke Vinograd, možete kupiti ovdje po sniženoj cijeni od 63 kune (redovna cijena iznosi 90 kuna).
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
