Foto: Unsplash nikko macaspac

Čovjek si ne može pomoći s grijehom vlastitim snagama. Ako u njemu nema vjere u milostivog Boga koji oprašta, preostaje mu beznađe. Jer osjećaj grijeha je strašno iskustvo koje možemo preživjeti samo u prisutnosti ljubećeg Boga, koji prigrljuje, oslobađa, liječi. Bez toga svijest o našoj grešnosti, unutarnjem neredu, ponoru između onoga što jesmo i kakvima bismo htjeli biti, postaje neizdrživa. Tada preostaje samo poricanje istine. To je obrambeni mehanizam koji nas brani pred prevelikom traumom. Zbog toga se ne čudim ljudima koji poriču grijeh. Nedostaje im vjere u Isusa – Otkupitelja.

Samo u perspektivi Božjeg dobročinstva i ljubavi čovjek može sigurno otkriti svoje rane. Nakon toga može se početi s dijagnozom i liječenjem

U kršćanstvu ponajprije treba izricati bezuvjetnu Božju ljubav, a nakon toga govoriti o grijehu. Samo u perspektivi Božjeg dobročinstva i ljubavi čovjek može sigurno otkriti svoje rane. Nakon toga može se početi s dijagnozom i liječenjem.

Ljudi prirodno počinju priznavati pogreške, plakati i osjećati kajanje kad im se govori o Božjoj ljubavi

Kada Isus susreće Samaritanku, nije započeo razgovor ispitom savjesti: „Ženo, koliko si imala muževa? A taj s kojim sada živiš? Tko je to? Kakvim životom ti živiš?“ Ništa u tom stilu. Umjesto toga on joj nudi živu vodu. Daruje joj milost koja je odgovor na njezinu najskrovitiju žeđ. Potom, kad joj je srce omekšalo pod utjecajem iskustva ljubavi, Isus se pažljivo navezuje na njezinu unutarnju ranu, na grijeh i unutarnji nered u kojim živi. Ljudi prirodno počinju priznavati pogreške, plakati i osjećati kajanje kad im se govori o Božjoj ljubavi. Tada mogu s osjećajem sigurnosti dotaknuti to što ih najviše boli. A grijeh je uvijek bolna rana, čak i onda kad ga poričemo.

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.