Foto: Shutterstock
Kada sam bio mali s bakom sam svake nedjelje odlazio na svetu misu. Bilo mi je lijepo, jer su svi radosno pjevali pjesme kojih se i danas sjećam. Sve mi je oduvijek bilo lijepo – i misa, i pjesme, i molitve, ali ispovijed nikada nisam prihvaćao. Kada sam odrastao, zaboravio sam na crkvu i svetu misu. Više nisam imao vremena za to. Odlazak u crkvu zamijenio sam izlascima, pijančevanjem i svakojakim druženjima. Zadnji sam se puta ispovjedio kada sam imao otprilike 24 godine, a sada imam 40.
Ali kako sada, nakon toliko godina, doći pred svećenika? Što će mi reći?
Sve se je počelo mijenjati nakon očeve i bakine smrti, koje su me strašno pogodile. Počeo sam moliti za njihove duše. Tijekom molitve došla mi je misao: „Baš će Bog sada mene slušati, pa nisam se ispovjedio godinama! Moram otići na ispovijed ako im želim pomoći.“ Ali kako sada, nakon toliko godina, doći pred svećenika? Što će mi reći? Tek kad sam počeo razmišljati o grijesima… Uh, nakupilo ih se. Ipak sam odlučio da neću ići. Tješio sam se činjenicom da je i svećenik samo čovjek. Međutim, u grčevitoj i sve većoj želji da me Bog čuje kada molim za svoje najbliže, u meni je sve više rasla želja da se ispovjedim. Osjećao sam se izgubljeno i na internetu sam počeo tražiti molitve; naišao sam na 15 molitvi svete Brigite. Počeo sam ih moliti par dana prije blagdana Svih svetih. Te su mi molitve bile, a i danas su, jako teške, ali bio sam uporan i svakodnevno ih molio, jer sam svakako htio pomoći svojim pokojnicima. Te su molitve na mene djelovale poput magneta – privlačile su me, uzrujavale i smirivale u isto vrijeme. Kroz njih sam gledao svoju dušu, koja mi je izgledala kao neko zagađeno akumulacijsko jezero, prepuno mulja, željeznih olupina, strvina i svakojakog otpada.
Shvatio sam da su to posljedice godinâ života u grijehu, bez svete ispovijedi. Počeo sam osjećati strah kada bih pomislio da trebam stati pred svećenika. U koju crkvu i kojem svećeniku otići? To moje „jezero” bilo je strahovito prljavo. U njemu nije bilo života. Osjećao sam strah i sram! Nastavio sam moliti još dva mjeseca i tada je „brana“ moga jezera počela pucati. Morao sam se ispovjediti. Bila je subota predvečer. Isti postupak spremanja kao za izlazak u najbolji restoran, ali ovoga sam se puta ipak zaustavio pred crkvom i otišao Isusu. Ušao sam i vidio da svećenik ispovijeda.
Šutio sam i drhtao. Svećenik me je dva, tri puta pogledao i počeo govoriti…
Bio sam treći na redu i iza mene nije bilo nikoga, Bogu hvala. Ušao sam u ispovjedaonicu i kleknuo. Izvadio sam papirić na kojem su pisali koraci za svetu ispovijed, ali nisam mogao progovoriti. Osjetio sam nešto jako toplo, svijetlo i mekano po sebi. Šutio sam i drhtao. Svećenik me je dva, tri puta pogledao i počeo govoriti da je Isus samo Milosrđe i čista Ljubav… Ohrabrivao me je i tada sam otvorio usta i počeo pričati o svojim grijesima. Zahvalan sam tomu svećeniku što se je toliko radovao da sam došao nakon 16 godina. Očekivao sam prijekore, vikanje i dramu. Nakon što sam se ispovjedio, ostao sam na svetoj misi, pričestio se i molio. Kada sam izašao iz crkve osjećao sam se kao da lebdim. Iz mene je nešto sjajilo, a osmijeh mi nije silazio s lica. Bio sam silno sretan, jer je moje „jezero” sada bilo potpuno čisto. Nakon prolaska kroz filtar, koje se zove Isus, sjajilo je i blještalo kao najsjajniji dragulj na svijetu! Toliko sam bio sretan i ispunjen ljubavlju, da sam zaboravio da je vrijeme izlaska. Umjesto toga, otišao sam kući, zahvaljivao i molio se Bogu gotovo do jutra, jer sam bio siguran da me Bog sada čuje!
Svjedoči N.N.
Izvor: Rastimo u Gospodinu
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
