Tvoje dijete ima problem? „Ne sjećam se da mi je ikada u mojoj svećeničkoj službi došao neki roditelj i rekao mi: 'Moje dijete ima probleme, jer se ja u prošlosti nisam slagao s Bogom.' Obično se zaustavljaju na prvom dijelu te rečenice i umjesto zareza stavljaju točku…“

Foto: Shutterstock

Ne sjećam se da mi je ikada u mojoj svećeničkoj službi došao neki roditelj i rekao mi: „Moje dijete ima probleme, jer se ja u prošlosti nisam slagao s Bogom.“ Obično se zaustavljaju na prvom dijelu te rečenice i umjesto zareza stavljaju točku. Dijete ima problem i točka. Ja sam uistinu bio sličan svojoj obitelji – zbog genetike i okoline svojeg odgoja. Ali moji roditelji nisu ništa postigli u svojem odgojiteljskom radu, jer su griješili ili potpunom kontrolom ili nedostatkom kontrole. U oba slučaju nisu vidjeli u sebi nikakvu pogrešku. Zbog toga je svaka njihova sljedeća „propovijed“ na temu mojih pogrešaka budila u meni otpor jer sam znao da sami nisu činili to što su tražili od mene ili su pak uvjeravali sebe da je njihovo ponašanje u redu samo zbog toga što nisu bili u stanju imati drugačije ponašanje. Nisam ni znao to da će me njihov primjer učiniti slijepim za mnogo godina na svoje vlastite pogreške i istodobno kritično zahtjevnim u odnosu s drugim ljudima. Sami će te priznati da je takav stav čak i gori nego sam grijeh – jer ne vidiš vlastiti, a vidiš grijeh drugog čovjeka.

Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: “De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!“ (Mt 7, 3 – 5)

Naučio sam to od roditelja, a ni sam ne znam u kojem trenutku. Oni također nisu znali kad su me to naučili

Naučio sam to od roditelja, a ni sam ne znam u kojem trenutku. Oni također nisu znali kad su me to naučili. Udarali su se u moja prsa, a ne u svoja. Njihovi roditelji, moji djedovi i bake, bili su takvi isti i to se tako vuklo kroz moje obiteljsko stablo. I ja sam bio takav i takav sam sigurno i do današnjeg dana.

Takav sam bio mnogo godina i često se ta osoba u meni javlja, obično tada kada nemam vremena razmisliti. Budi se u meni osoba koja vidi tuđi problem i ima kušnju da ispravi taj problem. Cijeli moj period formacije u redovničkoj zajednici proveo sam u kritiziranju drugih i opravdavanju sebe. Bio sam izdresiran da svaku svoju aktivnost prihvatim kao dobru, jer je bila moja. Ako nešto radim, onda je to dobro – jer to ja radim! Ako tko drugi što radi, onda je to vrijedno kritike – samo treba odvojiti malo vremena i sagledati to. I uvjeravao sam sebe da sam iskren i istinoljubiv jer sam svakomu znao iskreno reći da je neiskren. To je takav primjer egzistencije, ali promisli može li to imati teške posljedice u životu? Sjećam se, kad sam dobio poziciju pomoćnog odgajatelja u našem samostanu za formaciju novaka, u prve dvije godine zahtijevao sam od drugih sitničavu, potpunu, mehaničku poslušnost. Mislio sam da sam savjestan jer sam druge prisiljavao da budu savjesni. Bio sam čovjek koji je s ljutnjom „gazio po petama“ odgajanike, redovničke novake. Radio sam to jer sam želio imati kontrolu. Puno roditelja može raditi sličnu pogrešku, ali ne samo to, jer neki se osjećaju kao roditelji i za ljude starije od njih samih.

Želio sam kontrolirati svoju okolinu, jer nisam kontrolirao sebe

Želio sam kontrolirati svoju okolinu, jer nisam kontrolirao sebe samoga. Padao sam u nekontroliranu ljutnju, žudnju, znatiželju, proždrljivost, nekontrolirano sjedenje ispred televizije ili neke druge stvari. I vidim sam da taj mehanizam postoji i kod drugih roditelja i odgajatelja. To se događa kad je naš pogled uperen na drugog čovjeka ako je riječ o pronalaženju zla, ali ako je riječ o naglašavanju dobra, tad se naše očne jabučice nekako čudno okreću prema unutra. Znam veoma mnogo ljudi koji su se u mladosti veoma ogriješili o vrlinu čistoće, a sada posebno kontroliraju svoju djecu u tom dijelu odgoja, provjeravaju, idu za njima s mikroskopskim pogledom, sa satom, s drugim uređajima provjere, uvijek dovodeći u sumnju njihovo ponašanje. Zbog čega? Dobro pitanje! Ja osobno, kada nisam kontrolirao svoje osjećaje i pokrete, tj. doživljujući svoju slabost prema svojim slabostima, istodobno sam se trudio iskorijeniti te nuspojave u drugih. Plod takva stanja stvari bio je taj da sam se udaljavao od drugih, a drugi su se sablažnjavali mnome. Umjesto da se udaram u vlastita prsa, ja sam se udarao u nečija druga. I nisam razumio zbog čega drugi imaju toliko primjedbi prema meni – jer ja sam pak želio samo dobro… drugima! A ipak je potrebno da svatko od nas prihvati odgovornost za vlastite grijehe pred Bogom – a ne za tuđe. (…)

Ulomak iz knjige „Od Duha do uhaˮ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.