Foto: Shutterstock
Voljeti sebe ostaje trajni zadatak svakog čovjeka. Drugima se divimo, a sebe ponižavamo. Druge hvalimo, a sebe ocrnjujemo. Ili sebe pretjerano hvalimo, da to nitko ne može povjerovati. Sebe iskorištavamo za posljednji krik mode pa se neobično oblačimo, šišamo kosu jer tako i drugi čine. Nosimo nespretnu odjeću jer je to moda, upotrebljavamo engleske poštapalice jer je tako u filmovima. Tako uopće sebe ne volimo, nego postajemo netko drugi ili nitko. Sebe počinjemo voljeti kad smo svjesni svojih snaga i talenata, ali i slabosti. Zato povećavamo talente i sve smo jači. Ne pitam druge što ću jesti, piti, obući i kako ću se šišati, nego svoju dušu.
Ne pitam druge što ću jesti, piti, obući i kako ću se šišati, nego svoju dušu. Ona će mi reći što meni odgovara, i što je za mene moja osobna moda
Ona će mi reći što meni odgovara, i što je za mene moja osobna moda. Tada sam original i drugi mi se dive. Tada sam ja kod svoje kuće i svi mi mogu doći i mene susresti. Zagledaj se u svoje ruke i noge, u svoje osjećaje i čežnje, pogledaj na trenutak svoju prošlost i otkrij što bi želio biti u budućnosti. Vidjet ćeš kako nitko nije tako simpatičan kao ti. Jer Bog je znao zašto je baš tebe takvoga stvorio.
Tomislav Ivančić, „Putovi puni nade“
Više naslova Tomislava Ivančića možete pronaći ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
