Trebaju li naša djeca podrazumijevati da ih volimo, ili ih u to trebamo uvjeravati? Djeca su osjetljiva na ono što čuju i snažno vjeruju u to. Stoga je važno da ih, kad ih korimo verbalno i psihički, prije svega uvjerimo da ih volimo!

Foto: Shutterstock

„Kao što mati tješi sina” (Iz 66,13), svi roditelji moraju utješiti svoju djecu

Znamo koliko je jaka ljubav za našu djecu, ali u određenom trenutku ona ne mogu osjetiti tu ljubav. Posebno to može snažno uplašiti malu djecu, a da mi to uopće ne znamo. Djeca su osjetljiva i mogu našu negativnu reakciju protumačiti kao odbacivanje ili čak mržnju. Znamo da bismo umrli za svoju djecu, ali ona mogu misliti da bismo ih se rado riješili kad bismo mogli.

Djeca su osjetljiva na ono što čuju i snažno vjeruju u to

Pridajem li previše važnosti mogućim negativnim reakcijama roditelja? Možda. Ali nemojte zaboraviti da je prekidanje ludosti zapravo negativan proces koji pokušavamo učiniti što je više moguće pozitivnim. Djeca su osjetljiva na ono što čuju i snažno vjeruju u to. Stoga je važno da ih, kad ih korimo verbalno i psihički, prije svega uvjerimo da ih volimo. Takvo uvjeravanje prekida začarani obiteljski krug odmah, posebno kod male djece.

Kao što nas Abba Otac uvjerava u svoju ljubav, i mi moramo uvjeravati svoju djecu u svoju ljubav. Moramo slijediti njegov primjer iz Poslanice Rimljanima 8, gdje je nadahnuo Pavla da napiše: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (8,31) „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ (8,37) „Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“ (8,38 – 39) Božja riječ nam je važna, pa bi i naše riječi trebale biti važne našoj djeci.

Ali ostaje otvoreno pitanje, kada uvjeravamo svoju djecu da ih volimo, moramo li se pritom tako i osjećati.

Kako iskazati svoju frustraciju na kontrolirani način, popraćen riječima ljubavi

Vjerujem da možemo iskazati svoju frustraciju na kontrolirani način, popraćen ohrabrujućim riječima ljubavi. Zapravo, kad im iskažemo svoju ljubav, to nas smekša. Takve nježne riječi utječu na naš duh i pomažu nam da ne izgubimo kontrolu. Naprimjer, možemo ih pogledati u oči i izreći svoje prave osjećaje:

„Iako te beskrajno volim, ljutim se što me ignoriraš kad ti govorim što trebaš učiniti.“

„Gledaj, znaš da te volim, ali to što si učinio nije u redu.“

„Volim te, ali sam veoma razočaran. Nisi pospremio postelju, nisi se odjenuo niti došao na zajutrak sa mnom. To je sad već treći dan zaredom. Vrati se gore, pospremi krevet i obuci se. Žao mi je, ali morat ćeš pojesti hladna jaja.“

Budimo iskreni – bez obzira na to koliko se trudimo ublažiti svoju negativnost, naša djeca mogu se svejedno uvrijediti. I nekad ćemo sve uprskati. U tim trenutcima isprika roditelja može ispraviti stvar, kao što nam pokazuje ovo očevo pismo:

Gospodin mi je pomogao shvatiti da sam mu trebao pomoći

Kad su mojemu sinu bile četiri godine, htio mi je pomoći poslužiti sladoled za desert. Bio sam pomalo sumnjičav jer je sladoled bio tvrd. Ali postavio sam ga na stolac za kuhinjskim stolom, otvorio pakiranje sladoleda i dao mu grabilicu. Trudio se je, ali nije mogao zagrabiti duboko te je strugao grabilicom po površini, dok je sladoled letio po kuhinji i padao po podu. Nestrpljivo sam mu oduzeo grabilicu i rekao: „Znao sam da će tako biti“, te sam dalje nastavio sam. Bez riječi je sišao sa stolice i otišao u dnevnu sobu, praveći se da ga nije briga. Ali Gospodin mi je pomogao shvatiti da sam mu trebao pomoći i svojom rukom poduprijeti njegovu. Ispričao sam mu se, rekavši da sam pogriješio. Zaplakao je, zagrlio me i oprostio mi.

Isprika je poput operacije srca

Dakle taj otac i njegov sin nisu još ušli u začarani obiteljski krug. Ili jesu? Vidimo da se je u dječaku nakupila emocionalna bol, koja je eksplodirala kad se je otac ispričao. Otac nije samo spasio situaciju, on je uklonio bol i negativnost iz sinovljeva srca. Isprika je poput operacije srca.

Kada zabrljamo kao roditelji, dugujemo ispriku dvjema stranama: svojoj djeci i Gospodinu. Povrijedili smo srce našega Nebeskog Oca kad smo pogriješili u odgoju na koji nas je on pozvao kao roditelje. Prvo trebamo priznati svoje propuste Gospodinu, a onda se ispričati djeci. Naprimjer, kada dovedemo svoju djecu u stanje bijesa ili ih ogorčimo do točke kada postanu obeshrabrena i „izgube srce“ (Ef 6,4; Kol 3,21), trebali bismo tražiti njihovo oproštenje, ali i priznati Gospodinu da smo pogriješili – ponovo.

Dobra je vijest da je naš Nebeski Otac pun praštanja, a takva su i naša djeca

Dobra je vijest da je naš Nebeski Otac pun praštanja, a takva su i naša djeca. Jedan je otac napisao: „Većinu pogrešaka koje roditelji učine djeca će im oprostiti ako od njih doživljavaju iskrenu ljubav.“ Važno je da i sami opraštamo, a ne da samo tražimo oproštenje. Svjesni smo toga da se djeca mogu ponašati neodgovorno bez zle namjere. Moramo paziti da se ne uvrijedimo zbog onoga što smatramo njihovom zločestoćom. Moramo prijeći preko toga. Ako u sebi nismo razriješili te osjećaje, onda hranimo ludost svojim neopraštanjem prema svojoj vlastitoj djeci, koja su, napokon, samo djeca.

Iz knjige „Ljubav i poštovanje u obitelji” autora dr. Emersona Eggerichsa. Do nedjelje, 15. srpnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna). Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!