Svjedočanstva

TRAUMATIČNO ISKUSTVO OTMICE NIGERIJSKOG ISUSOVCA O. SAMA OKWUIDEKBEA // „Pomirio sam se sa sudbinom, da ću taj dan umrijeti…”

„Pomirio sam se sa sudbinom, da ću taj dan umrijeti…”

Otmičari su odveli oca Sama i ostali dvojicu u šumu, držeći ih na nišanu osam sati i hodajući bez predaha…

To je trebao biti miran duhovni vikend prošlog travnja za oca Sama Okwuidegbea, nigerijskoga isusovačkog svećenika i ravnatelja doma za duhovne obnove. Prije polaska razgovarao je sa svojim novim provincijalom, o. Chuksom Afiawarijem, koji se je našalio s njim: „Pazi što radiš, da te ne bi oteli!“. „Smijali smo se tomu“, sjeća se o. Sam.


Provincijalova se ‘šala’ obistinila

Nisu ni slutili da će ta šala postati zloslutno predviđanje onoga što će se dogoditi. U svjedočenju koje je objavio na internetskoj stranici Afričke zajednice isusovačkih  provincija (jesam.info), otac Sam govori o tome kako ga je njegova vjera sačuvala u teškom i traumatičnom iskustvu koje je doživio kada je bio otet.

Na svojemu putu prema mjestu Onitsha, u državi Anambri, gdje je trebao sudjelovati na duhovnoj obnovi, o. Sam vozio se dobro mu poznatom i naočigled sigurnom autocestom, kojom je prošao već mnogo puta. Zato je i bio iznenađen kad je začuo pucnjavu.

„Ako ne iziđeš iz auta, mrtav si…”

„Osvrnuvši se natrag, vidio sam kako se sva vozila zaustavljaju i pokušavaju okrenuti natrag i tad mi je postalo jasno da će se dogoditi nešto gadno“, kaže o. Sam. „Najednom su se ispred mene pojavili naoružani ljudi i počeli pucati. Uplašio sam se. Zaustavio sam auto i naumio naglo pojuriti unatrag, no prije nego sam se snašao, pokraj mene se pojavio muškarac koji je rekao: ‘Ako ne iziđeš iz auta, mrtav si.’.“

Kršćani su postali ‘meta za odstrel’

Otac Sam je vidio da su napadači zaustavili i auto iza njega, crni Mercedes, te istjerali van dvojicu ljudi. U žurbi je zaboravio svoj mobitel u autu.

Odmah je prepoznao naoružane napadače kao pastire iz plemena Fula, poznatu nasilničku skupinu, koji su u sukobu sa zemljoradnicima ubili tisuće ljudi u Nigeriji protekla dva desetljeća. Prema Svjetskomu indeksu terorizma, to je četvrta najopasnija militantna skupina na svijetu 2014. godine. Nasilje koje vrše nad kršćanima u snažnom je porastu prethodnih godina, posebno na muslimanski većinskim područjima. Nigerijski su biskupi 2016. godine izjavili da su kršćani postali ‘meta za odstrel’.

„Tresao sam se dok sam se pitao što se to događa, što radim u šumi”

Otmičari su odveli oca Sama i ostali dvojicu u šumu, držeći ih na nišanu osam sati i hodajući bez predaha. Na kraju su pustili jednoga od one dvojice muškaraca, jer više nije mogao držati korak, ali su mu prvo ranili nogu, tako da ne može brzo pobjeći.

„Hodali smo trčećim korakom, preskakivali srušena stabla, prolazili kroz grmlje, koje nas je ranjavalo. Bili su skroz bezobzirni!“ govori otac Sam. „Tresao sam se dok sam se pitao što se to događa, što radim u šumi, kako sam dospio ovamo… Bilo mi je hladno i bio sam zbunjen. Ponavljao sam si da to nije moguće. Bože, to se ne događa.“

„Pomirio sam se sa sudbinom, da ću taj dan umrijeti”

Otmičari su počeli ispitivati o. Sama i drugog muškarca i postali su sumnjičavi kad se je o. Sam izjasnio kao svećenik, misleći da bi mogao biti vladin špijun. Oduzeli su mu sve što je imao – sat, novčanik i krunicu. Kad su ga upitali za mobitel, razbjesnili su se zato što ga je ostavio u autu. A to je bila prava sreća, kaže o. Sam, jer je u njemu imao spremljene podatke o pristupu financijskim sredstvima kojima je raspolagao. Otmičari su ga upitali sjeća li se ičijeg broja telefona, nekoga s kim bi se moglo razgovarati oko otkupa za njegov život. Traumatiziran tim zbivanjima, nije se mogao sjetiti ničijeg broja.

„To je izazvalo batinanje. Podigli su me i svezali mi ruke i noge otraga, kao kozi za klanje. Skinuli su mi halju i košulju, a potom me bacili na golu zemlju. Tukli su me kundacima posvuda, po rebrima i po licu, gurali me i valjali po tlu… Jedan je rekao: ‘Živog ćemo te spaliti.’ Zbilja sam vjerovao da će to učiniti. Počeo sam moliti u sebi. Rekao sam: ‘Bože, predajem se tebi, predajem ti svoj duh’, i pomirio sam se sa sudbinom, da ću taj dan umrijeti.“

„Bože, odgovori mi, Bože, gdje si?”

Sam je nastavio moliti svo vrijeme dok su ga tukli, sve dok konačno nisu prestali. „Nadao sam se čudu svake minute, dok sam molio sve molitve kojih sam se mogao sjetiti. Molio sam se sv. Ignaciju, molio Krunicu Božjeg milosrđa, čak sam i pjevao u sebi svim srcem, posebno pjesmu koja kaže: ‘Bože, odgovori mi, Bože, gdje si?’ Nastavio sam pjevušiti u sebi i to mi je davalo nadu“, kaže o. Sam.

Na kraju je uspio doći do telefonskog broja jednog isusovca posredstvom kontakta koji je imao muškarac otet s njim. Taj je isusovac bio provincijal o. Jude Odiaka te je on vodio pregovore s otmičarima.

Otmičari su ih ostavili da lutaju šumom i sami nađu put

I dok je već molio za smrt, osjećao se je bolje nakon kontakta s isusovcima, kaže o. Sam. „Znao sam da se je već doznalo za moju otmicu i da su sestre i ostali u domu duhovne obnove molili za mene.“ To je bila velika utjeha i za drugoga otetoga, kako sam priča: „To što sam bio otet zajedno sa svećenikom, bila je milost za mene, dar od Boga. Nadam se da sam i ja bio za njega, jer smo se potiho hrabrili, jer nismo smjeli razgovarati.“

Naposljetku su otmičari zaboravili što su uopće htjeli i počeli su govoriti o tome da će ih obojicu pustiti. „Počeo sam još jače moliti. Molio sam: ‘Bože, daj da se sve dobro završi’“, prisjeća se o. Sam. „Sjećam se da sam molio: ‘Bog te ne bi doveo ovamo i onda te napustio.’ Ta mi je misao dala nadu.“

Kad su ih otmičari odlučili pustiti, samo su ih ostavili da lutaju šumom i da sami nađu put. Nekako su uspjeli doći kući.

„Sada više razumijem i suosjećam s onima koji dolaze tražiti utjehu, ohrabrenje, snagu, nadu, ozdravljenje…”

Iako je to iskustvo bilo „bolno i traumatično“, o. Sam kaže da mu najveću utjehu daju riječi koje je čuo od mnogih ljudi nakon što se je spasio – naime kad mu kažu da su molili za njega. „U svemu tome Bog mi je otkrio da me nije nikada napustio u šumi, iako sam bio izložen gnjevu, te da je čuo moje molitve i bio sa mnom. To je ojačalo moju vjeru u Boga i moju vjeru u ljude, u čovjeka, u Božji dar prijateljstva te da ono što činimo itekako ima utjecaj, kao i da su ljudi s kojima to činimo isto tako veoma važni.“

Otac Sam je odlučio iskoristiti svoje iskustvo da bi pomagao drugima u svojem radu duhovnog savjetnika. „Sada više razumijem i suosjećam s onima koji dolaze tražiti utjehu, ohrabrenje, snagu, nadu, ozdravljenje… Tko zna, možda se to zato i dogodilo?“ kaže. „To će mi svakako pomoći u mojem radu kao savjetnika i psihologa jer ću moći bolje pružiti potporu onima koji traže pomoć, jer kako se uopće može dati potpora onima koji su proživjeli otmicu? Kako se može pomoći takvim ljudima? Milim da sam i sam postao dio te pomoći, po tome što sam primio, što sam proživio.“

Izvor:  Catholic News Agency

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)

Na vrh