Foto: Ogenj
Opiši nam kako je osnovan „Ogenj”. Pojasni onima koji ne razumiju kajkavski što to znači.
Tomislav: Ogenj je nastao krajem 2015. godine. Međutim, evo baš sam i jučer razgovarao za jedan intervju, i prije mi je kliknulo dok sam si razmišljao o tim pitanjima – često odgovorim samo da je osnovan krajem 2015. godine. No, više od pola života stvaram glazbu i bavim se njome, ali u jednom periodu života, prije osnivanja Ognja, pauzirao sam dvije godine i nisam se bavio glazbom. S obzirom da mi je počela nedostajati, u tom je razdoblju nastao Ogenj. Što znači Ogenj? Ogenj znači „vatra“, jednostavno. I to je zapravo to – najkraće.
Zašto ste se tako nazvali?
Tomislav: Pa evo, kako je bio kraj godine, imao sam različitih ideja. Nisam htio izabrati neki drugačiji naziv. Jedna od ideja bila je Obločec, kao prozor u svijet, ali opet bilo je malo tradicionalno, ili „folkasto“. I kada sam se jednom vratio kući sa zornice, imao sam peć koju sam ložio na drva i bilo mi je zaista super vidjeti „ogenj“ kako pucketa i grije te. Pa Ogenj je dosta snažno ime za bend. Zadovoljni smo kako publika komentira naše koncerte i albume, valjda smo ta „živa vatra“ i na stageu. Sada smo „živi ogenj“, premda tako nije bilo u početku.
Tko sve sačinjava bend?
Tomislav: Danas nas je petero. Da imamo veće automobile ili kombije, bilo bi nas i više. Ja bih rado da u ovim našim projektima, već ove godine, proširimo taj naš mali ili već veliki bend za jednu ili dvije osobe više. U Ognju su danas Nikola Terzić, koji je od početka sa mnom u bendu, a svira bas gitaru; i Filip Kušnjar, koji svira električku gitaru, isto je od početka u bendu. Violinu svira Tara, koja je u bend došla sredinom 2017. godine a Kuzel, koji svira bubnjeve, zadnji je došao i već je godinu i pol s nama. Denisa poznam najduže od svih i privatno, a Nikolu, Taru i s Filipa najbolje sam upoznao kada su došli u bend.
Koje biste još instrumente željeli imati u bendu?
Tomislav: Kao folk bend imamo tamburicu i violinu, na snimanju albuma imali smo i trubu, a još bi nam se dobro uklopila harmonika, čak i bras.
Ti si poznat kao frontmen kršćanskog punk benda „Božje ovčice”. Reci nam nešto o tom bendu, kad ste prestali biti aktivni, zašto?
Tomislav: Eto, možda nažalost, a možda je bilo i vrijeme. Doduše, naša je stranica na Facebooku i dalje aktivna, iako mi nismo. Završili smo tu priču ili smo samo ju samo stavili na stand by. Zadnji smo put zajedno svirali negdje oko Velike Gospe, mislim 2014. godine, na RockLiveu. Denis je išao u Poljsku, tamo se oženio, kasnije je otišao i u Englesku. Supruga Ana i ja odlučili smo se nečim baviti; nastavili smo s vođenjem Damaska, našeg kafića u Zagrebu, tako da zapravo nismo bili fizički povezani. Sada kada smo opet svi u Koprivnici, mi imamo i dijete, drugo je na putu, sve je manje vremena. Istina je da se može pronaći vrijeme za ono što želiš, ali naši privatni poslovi i angažman u Ognju oduzimaju nam dosta vremena, i trenutno nemamo dovoljno volje da bismo nastavili i s Ovčicama.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh kad ste pokrenuli „Ogenj”?
Tomislav: Pa rekao bih da zapravo ne znam jesam li očekivao uspjeh. Ja i dalje moram ići na svoj redoviti posao, ali imam sreću da radim takav posao pa mogu odvojiti vrijeme za ovako nešto. Da sam očekivao da ćemo raditi to što radimo u tim razmjerima, i jesam. Krenuo sam s tom namjerom, znao sam da će glazba koju stvaramo biti pitomija od one u Ovčicama. Na naše koncerte dolaze tinejdžeri, ali i starija populacija. I super nam je, dobro se zabavimo.
Znamo da si ti praktičan vjernik. Što je s ostalim članovima benda? Kako povezuješ svoju vjeru s ovim čime se baviš?
Tomislav: Nekada sam bio i aktivniji i radikalniji. Što se tiče ostatka benda, ne mogu staviti „ruku u vatru“ ni za koga, ali recimo da smo deklarativno svi vjernici, a samo nas pola, nažalost, i prakticira vjeru. Kada smo osnovali Ogenj, nije bilo planirano da bude kršćanski bend, ili da bude usmjeren na evangelizaciju. No, naši su tekstovi kvalitetni, ljubavni, ne pjevaju o praznim i bezvrijednim stvarima, kao što zna biti slučaj. Rock’n roll ili punk je stil života. Tu se ne radi o tome protiv čega si, već koje prave životne vrijednosti njeguješ.
Pjesma Hote, hote nije čista napitnica. Nastala je nakon klanjanja u župi i zapravo govori o „živom vrelu“ i zato nigdar ne bujete žejni. Veliki Kralj povijesna je priča, ali je zapravo priča o Bogu kao velikom Kralju. Kada sam saznao da mi je supruga trudna s drugim djetetom, napisao je iskreni tekst za pjesmu koja je kasnije postala hit, a bit će objavljena i na novom albumu.
Kako spajaš privatni i profesionalni život? Što kaže supruga Ana?
Tomislav: Supruga me zna podsjetiti da me pusti gdje god treba; nekada ostajemo po tri, četiri dana, tako da – sigurno nije presretna, ali imam podršku. Troje od nas petero je u braku i imamo djecu, tako da ne bismo uspjeli bez razumijevanja naših supruga. Kako spajam privatni i poslovni život? Pa kako sam spomenuo; koliko god mi je nekada lakše, toliko mi je i teže. Pozitivno je to što nemam fiksno radno vrijeme pa se mogu lakše organizirati.
Kako kršćanske vrijednosti prenosiš svom sinu?
Tomislav: Zapravo, mislim da zadnje vrijeme on sve više prenosi meni. Dok sam ga tuširao neki dan skoro mi je ispao i kažem mu: „Jobek, sad sam te spasil.“ A on mi kaže: „Nisi me ti, Bog me je spasio.“ Nisam mu do sada govorio da ga je Bog spasio, mislim nisam mu još pričao o tome. To tako dođe; živimo zajedno i onda se sve nekako valjda prožme.
Još si s „Božjim ovčicama” puno nastupao u Poljskoj a ondje si gostovao i s „Ognjem”. Zašto baš tamo? Kakva je poljska publika u odnosu na našu?
Tomislav: S Ognjem smo išli u Poljsku jer nam je bilo cool otići malo u inozemstvo. Premda nisam siguran, mislim da nam je čak i Ljubljana bila prva. S obzirom da imam prijatelje i rodbinu u Poljskoj, bilo nam je lako organizirati to. Ljudi koji su podupirali to što radimo, podupirali su i Ogenj, i bude mi super kada se nakon koncerta još više zaljube u našu glazbu. Planiramo opet na jesen na turneju u Poljskoj. Kakva je poljska publika u odnosu na našu? Poljska je publika europska publika. Kao i slovenska publika, ima tu jednu koncertnu kulturu; dođe točno na vrijeme, plješće premda ništa ne razumije. To smo iskusili i kada smo svirali s Ovčicama. Dečkima je bilo super, kao i to što koncerti ondje počinju u 19 sati, tako da završi do 20, 21 sat i sutradan možeš normalno funkcionirati.
Koji su ti glazbeni uzori?
Tomislav: Ja u životu nemam nikakvih ideala ili uzora, ili kako bih to nazvao – idola. No u početku sam slušao jedan odličan američki kršćanski bend, koji kroz folk provlači dosta rock’n rolla. Naišao sam na njihove akustične verzije i svidjelo mi se. S jedne je strane dosta punka i hardcora, što smo prije slušali i svirali, ali opet – to je isto. Kada smo počinjali s Ognjem mislio sam da ćemo se odmoriti jer smo stariji, ali mislim da se više umorimo dok sviramo i nastupamo nego što smo s Ovčicama. Volim poslušati i Eda Sheerana, Vatru, Jamesa Blunta. Malo je smiješno, ali nije me sram reći jer u svakoj vrsti glazbe možeš čuti nešto kvalitetno i dobiti ideju.
S kim biste rado ostvarili glazbenu suradnju?
Tomislav: Nudili su nam suradnju sa Slovencima još kada smo radili prvi album, ali to nismo još realizirali. Ideju smo rado prihvatili. To je sad kao tajna, ili nije. Nema veze. Vjerujem da ćemo na budućim albumima napraviti više suradnji.
Što planirate u budućnosti?
Tomislav: Do kraja godine planiramo snimiti još dva, tri spota i objaviti nove singlove. 1. lipnja sviramo u Zagrebu, u Muzeju suvremene umjetnosti. Tamo ćemo napraviti nekakav „kazališni koncert“. Prostor je specifičan. Sviramo, naime, u dvorani sličnoj amfiteatru. Voljeli bismo do kraja godine dobiti neke nominacije za Porin, premda ne mislim da bi nas to nešto promijenilo. Super nam je što možemo biti svoji, što nam se nitko ne miješa u naše stvaralaštvo, čak ni naš izdavač koji možda i ima neka prava na to jer nas financira.
Imaš li još što dodati za kraj?
Tomislav: Raspored naših nastupa može se vidjeti na stranici na Facebooku. Čekaju nas nastupi preko ljeta; sve nam je puno, Bogu hvala. Svirat ćemo u Varaždinu, Ludbregu, Bosni, na Žumberku…
Razgovarala Vedrana Prka
Foto: Krunoslav Fučkor
