Foto: Shutterstock
Do prije nekoliko godina bio sam tradicionalni katolik. Nisam volio Crkvu, nisam je ni mrzio, jednostavno je postojala za mene kao obveza i kao nešto što „moram odraditi“.
Sada dolazi onaj zanimljiviji dio. Kao dijete sam imao umjerenu, dobru predodžbu Boga, onako djetinju, ali ne kao nekoga tko je strog ili kažnjava. Međutim, to se drastično promijenilo jer sam bio pod utjecajem članova obitelji koji sami, nažalost, Boga nisu upoznali i gledali su na Njega izrazito nezdravo.
Odjedanput je bog (namjerno pišem malim slovom jer to nije Bog) postao mjera odgoja, vršitelj kazni, onaj koji čeka da te „zgromi“ jer si svojim neposluhom, grijehom ili nevršenjem vjerskih obveza upao u njegovu nemilost
Počelo je to oko desete godine mojega života. Odjedanput je bog (namjerno pišem malim slovom jer to nije Bog) postao mjera odgoja, vršitelj kazni, onaj koji čeka da te „zgromi“ jer si svojim neposluhom, grijehom ili nevršenjem vjerskih obveza upao u njegovu nemilost. Najednom se ne želiš više moliti tomu bogu, osim ako stvarno nešto nije došlo do kraja mogućega. Moto kojim sam bio bombardiran bio je: „Tko se moli Bogu, njemu je dobro, vidiš da Bog daje kada mu se namoliš krunica, Očenašā i postiš svetomu Anti utorkom, petkom na nakanu i ideš svakoga dana na Misu?“ I, da „valjaš“, jasno da bi bio i ti takav i izmolio bi od toga boga svega toga.
Došao sam u fazu otpadnika i od ono malo vjere koju sam imao, jer mi nije baš bilo drago imati odnos s nekime tko ima apsolutnu moć nada mnom, a hirovito me kazni ako mu nisam po volji.
Bitnu je ulogu u mom obraćenju odigralo moje sudjelovanje u „Školi molitve“ kod nas u gradu…
Oko svete potvrde pomalo se smekšalo sve i ublažilo moju predodžbu Boga Oca, ali pubertet i sve vezano uz odrastanje u ne baš vjerskom svijetu mladih udaljili su me od traženja istine. Tijekom godina našao sam se u ponekoj ozbiljnijoj krizi i pomalo sam počeo vapiti za tim Bogom kojega vidiš i čuješ po raznim zajednicama mladih, karizmatskim duhovnim obnovama i slično. Nekako se to nije podudaralo s mojim viđenjem svega pa sam krenuo na fantastično putovanje – obraćenje.
Kod nekoga odmah, kod mene proces od oko osam godina. Dakle, od manje-više agnostika do vjernika koji je upoznao Boga Oca, meni je trebalo toliko.
Bitnu je ulogu u mom obraćenju odigralo moje sudjelovanje u „Školi molitve“ kod nas u gradu, godinu dana, pod vodstvom Renata Smirnjaka.
U duhovnim vježbama u kojima sam nedavno bio, imali smo razmatranje „Bog je Otac“, čitalo se Evanđelje po Ivanu 14,1-11 i 22-27. Pomolio sam se prije razmatranja, pripremio svoj duh u tišini i krenuo čitati ponuđeni tekst. Prvi put – ništa!
Drugi put, meni dolazi sve nešto što nema puno poveznica sa samim naslovom, i čitam, razmatram i odlučim zapisati ove stvari.
Abba je Bog otac s kojim imaš odnos – pozdravi tatu, pričaj mu, zovi ga, jadaj mu se, hvali ga, slušaj ga, ljuti se na njega, opraštaj mu, daj da te ljubi i oprašta On tebi. Ukratko, budi u odnosu s njime.
Evo, moja slika boga očuha kakva je bila do toga razmatranja: bog kazni i nagrada, bog favoriziranja, bog loših događaja, bog kojemu je nemoguće ugoditi, bog bez ljubavi, bog željan pažnje, ali ju ne uzvraća, bog prijetnji oduzimanja svega, bog nezainteresiranosti za mene i moj život, za moje probleme, bog uzajamne koristi, bog srdžbe, bog vječne propasti… Ne-bog.
Tu sam se već pomalo tresao i osjetio da je ovo moralo izaći, Bog odstranjuje ono loše, čisti ranu. Čitao sam ponovno tekst, ne znam koliko puta; razmatrao sam ga i upijao i ozdravljao i došao do Abba – tate!
Abba je Bog otac s kojim imaš odnos – pozdravi tatu, pričaj mu, zovi ga, jadaj mu se, hvali ga, slušaj ga, ljuti se na njega, opraštaj mu, daj da te ljubi i oprašta On tebi. Ukratko, budi u odnosu s njime.
Kakvo otkrivenje za mene!
I tu, u tim trenutcima ozdravljenja, plakao sam, obilno i iscjeljujuće. Osjetio sam poticaj, uzeo olovku i počeo pisati ono što mi je Bog Otac – Abba, tata moj, rekao taj dan.
Kada te začela majka, svaki dan sam te gledao kako rasteš, kako dobivaš izgled, pažljivo ti dajući oči, uši, usta, srce… cijeloga tebe. Dao sam ti svoj dah; tako sam sretan što postojiš…
„Volim te, sine moj, više nego majka i otac na Zemlji! Volim te toliko da plačem svaki put kada ti je teško. Volim te do beskonačnosti, preko vječnosti u besmrtnost, i preko toga! Ljubio sam te na dan stvaranja svega svijeta, kada sam te zamislio, izrekao sam tvoje ime po Isusu, jedva čekajući dan kada ćeš se začeti. Kada te začela majka, svaki dan sam te gledao kako rasteš, kako dobivaš izgled, pažljivo ti dajući oči, uši, usta, srce… cijeloga tebe. Dao sam ti svoj dah; tako sam sretan što postojiš. Gledao sam te kako rasteš, svaki tvoj pokret, osmijeh, plač, strah…
Blagoslivljao sam te i poticao tvoje najbliže da to isto čine. Sine, nijedno zlo koje je došlo nije od mene, niti sam ga ikada želio, ali kao što ljubim tebe, i druge ljubim, volim vas, svoje sinove i kćeri. Nikoga ne silim na ljubav, na dobro, na blagoslivljanje. Činite onako kako želite, ja vas dozivam…
Na sve učinjene nepravde, uvrede i rane, na svaku zlu misao i sliku o meni… danas si mi došao kao sin – hvala ti! Hvala ti što si slušao poticaje u sebi i izvana, jer sada napokon možeš biti ljubljeni sin, ni sluga ni rob!
Dobro došao u kuću Oca svojega, u radost i ljubav s bratom svojim Isusom i drugom braćom i sestrama.“
Meni je ovo bilo dosta, meni je ovo bilo ono moje „napokon“. Vjerujem da me je Bog Otac nebeski tada ozdravio, da mi je ovo rekao i da je vrlo velika laž i obmana u mojemu životu slomljena. Sada, uz Njegovu milost, sakramente i molitvu gradim svoju vjeru na pravomu temelju. Sada imam odnos s Ocem, sada ne strahujem više od odmazde, oskudice ili ostavljanja! Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu neka je hvala i slava!
Posvjedočio N. N. (Podaci poznati uredništvu.); Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
