Foto: Cory Bouthillette; Unsplash
Prije nego što sam trebala krenuti na Školu molitve u drugom gradu, sve me jače hvatao strah. Naime, zbog problema s vidom godinama se nisam usuđivala voziti noću. A ova grupa je započinjala u siječnju, u terminu od 20:30.
„Bože, ne kužim, pa znaš da me noću zasljepljuju svjetla i da ne mogu voziti osim ako cesta nije osvijetljena“, govorila sam mu.
Ova moja borba može izgledati beznačajna i mala, ali meni je predstavljala planinu. Čak sam razmišljala o tome da ću morati odustati.
Voditelj kao da je znao kroz što prolazim. Nazvao me jedan dan da potvrdi termin i kroz razgovor sam mu rekla što me muči.
Potaknuo me da se odvažim i krenem voziti. „Ne forsiram te ja, naravno, ti najbolje znaš“, rekao mi je. „Samo te potičem. Zamoli anđele čuvare da te čuvaju i hrabro kreni. Vidjet ćeš…“
Već su mi te riječi bile velik poticaj. Osjetila sam kako se u meni rađa pouzdanje. U srcu sam jednostavno znala da će biti dobro, unatoč tome što me ovo već dugo mučilo.
Tako je i bilo. Prvi tjedan vozila sam sa strepnjom, ali svaki idući put strah je bio puuuno manji. A oči?!
Noćna vožnja je već prvog tjedna protekla odlično pa sam, nesvjesno, zaključila da je to zato što je cijeli taj put od mog mjesta do mjesta u kojem se održava Škola osvijetljen. Put traje više od pola sata… Tek sam nakon tri-četiri tjedna postala svjesna da su osvijetljeni neki dijelovi i da su mi zapravo oči ozdravile! Slava ti, Isuse! Hvala ti!
To je samo jedno od iskustava koje sam doživjela otkad idem na Školu…
Polaznica Škole molitve.
Svoja nam svjedočanstva možete slati mejlom na adresu [email protected].
Informacije o Školi molitve možete zatražiti mejlom ([email protected]).
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
