Foto:Anneka, Shutterstock
Pronašli azil
Vidim još unutrašnjost ovog siromašnog kamenitog skloništa, gdje su Marija i Josip, združeni u sudbini sa životinjama, našli azil…
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! Kako je lijepo ovdje!
Hladnoća zimske i vedre noći
I ognjište dremucka zajedno sa svojim čuvarom… Marija polagano podiže glavu sa svog ležaja i gleda… Vidi da je Josip priklonio glavu na prsa kao da bi razmišljao, i misli kako je umornost nadvladala njegovu dobru volju da ostane budan. Smiješi se dobrohotnim smiješkom, čineći manje buke od leptira koji slijeće na ružu, sjedne… a potom klekne… Moli s blaženim smiješkom na licu… Moli otvorenim rukama, ne baš na križ, ali skoro, s dlanovima prema gore i prema naprijed, i ne bi se reklo da je umara ova teška poza. Zatim se sagne ničice prema sijenu u jednoj još intenzivnijoj molitvi… Duga je to molitva. Josip se trgne. Vidi skoro utrnutu vatru i štalu sasvim u tami… Baci jedan rukovet sitnog vrijesa i plamen se ražeže, zatim doda grančica nešto debljih, pa još debljih, jer je hladnoća morala biti oštra… Hladnoća zimske i vedre noći koja prodire sa svih strana ove ruševine. Siromašni Josip, kako je bio blizu vratiju – nazovimo ipak tako rupu kojoj je zastorom njegov ogrtač – mora da se smrznuo. Stavi ruke na plamen, izuje sandale te i noge stavi nad vatru. Tako se malo ugrijao. Kad se vatra razgorjela i kad je već njezina svjetlost sigurna, okrene se… Ne vidi ništa, pa čak ni bjelinu Marijine koprene koja je prije na tamnijem sijenu zacrtavala jasnu liniju. Ustane na noge i polako se približi ležaju.
Što osjeća? … Samo bi ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća … Ja vidim samo da oko Nje svjetlost raste, raste, raste …
»Marijo, ne spavaš?« pita. To je upita tri puta, dok se Ona nije trgnula i odgovorila: »Molim.«
»Je I’ ti štogod treba?«
»Ne, Josipe.«
»Nastoj malo zaspati. Da barem otpočineš.«
»Nastojat ću. Ali molitva me ne umara.«
»Zbogom, Marijo.«
»Zbogom, Josipe.«
Josip moli pred ognjem
Marija ponovno zauzme svoju pozu. Josip, da ga ne bi ponovno san nadvladao, baci se na koljena pred ognjem i moli. Moli, s rukama priljubljenim uz lice. Podiže ih češće da nahrani oganj … i zatim se vraća svojoj žarkoj molitvi. Izuzevši šuma drva koje pucketa i onog od magarčića koji od vremena do vremena udari kopitom o zemlju – ništa se drugo ne čuje.
Malo se mjesečine probija kroz pukotinu stropa i naliči jednoj oštrici bestjelesnog srebra koje hoda tražeći Mariju. Produžuje se … sve više i više kako se mjesec pomiče na nebu … i napokon je dosegne … Evo je na glavi moliteljke. Okružuje je sjajem!
Marija digne glavu kao po nekom nebeskom pozivu i uspravi se ponovno na koljena. Oh! Kako je lijepo ovdje!
Svjetlost oko Marije
… Ona uzdiže glavu koja izgleda da sjaji u bijeloj svjetlosti mjeseca, i smiješak koji nije ljudski … preobrazi je… Što osjeća? … Samo bi ona mogla reći što u ovom sjajnom času svoga Materinstva vidi, čuje, osjeća … Ja vidim samo da oko Nje svjetlost raste, raste, raste … Izgleda da silazi s Neba, izgleda da zrači iz siromašnih stvari koje su oko nje, izgleda iznad svega da izlazi iz Nje.
Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan … izgleda svodom jedne kraljevske dvorane… Svaki kamen je komad srebra…
Njezina haljina, tamno plava, izgleda sada nebesko nježna poput potočnice … ruke i lice postadoše modrikasti poput golemog blijedog safira postavljenog uz vatru. Ova boja, koja me podsjeća – makar malo nježnija – na onu koju gledam u vizijama svetog Raja ili onu što sam vidjela u viđenju prigodom dolaska Mudraca … širi se sve više na stvari, haljine … pročišćuje ih i čini prekrasnima.
Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu
Svjetlost izlazi uvijek sve više iz tijela Marijina, upija onu mjesečevu, izgleda da Ona privlači u se onu koja joj može doći s neba. Sada je već Ona Pohraniteljica Svjetla … Ona koja treba dati ovu Svjetlost svijetu. I ova blažena, nezadrživa, neizmjerna, vječna božanska Svjetlost koja je eto tu da se dadne, najavljuje se zorom-osvitom, Danicom, korom atoma svjetlosti koji rastu, rastu … kao plima i oseka, koji ulaze, uzlaze kao tamjan, koji silazi, silazi kao nabujala rijeka … koji se proteže kao koprena.
Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava
Svod pun pukotina, paučina, stršećih razvalina koje stoje u ravnoteži po nekom čudu statike, crn, zadimljen, odbojan … izgleda svodom jedne kraljevske dvorane… Svaki kamen je komad srebra, svaka pukotina treptaj dragoga kamena, svaka paučina najdragocjenija nebnica, izvezena od srebra i dijamanata. Jedan veliki zelembać, obamro između dviju stijena, izgleda kao smaragdna ogrlica zaboravljena tu od jedne kraljice, i jedan grozd šišmiša koji snivaju, kao dragocjeni luster od oniksa … Sijeno koje visi iz gornjih jasala nije to više trava: to su niti i niti čistog srebra koje dršću u zraku dražešću raspuštenih pramova kose.
kristal zapaljen od bijele svjetlosti
Donje jasle, sa svojim tamnim drvom, kao komadi potamnjelog srebra … Zidovi su pokrivači od brokata u kojem sjaj iščezava pod bisernim vezom reljefa izbočina, a tlo … što je sada to? To je kristal zapaljen od bijele svjetlosti. Izdignuća izgledaju svjetlosne ruže bačene na tlo za počast, udubine dragocjeni pehari iz kojih treba da izlaze arome i parfemi.
Josip priskoči. I kad vidi … zaustavi se, kao ošinut od poštovanja…
I svjetlost raste uvijek više. Oko to više ne može podnositi. U njoj iščezava, kao apsorbirana od usijane zavjese, Djevica … i iz nje izranja … Majka!
vidim Mariju s novorođenim Sinom na rukama
Da. Kad je svjetlost opet postala podnošljivom za moje oko, vidim Mariju s novorođenim Sinom na rukama. Malo Djetešce, rumenkasto i debeljuškaste, koje maše i tapka ručicama … debelim kao ružin pupoljak … i nožicama koje bi stale u udubinu srca ruže; koji kmeči dršćućim glasićem, upravo janješca tek rođenog, otvarajući ustašca nalik na šumsku jagodicu i pokazujući jezičić koji drhti prema ružičastom nepcu; koji pokreće glavicu toliko plavokosu da izgleda kao da nema kose, okruglu glavicu koju Mama podržava u udubini jedne svoje ruke, dok gleda svoje Djetešce i klanja mu se plačući i smiješeći se ujedno i sagiblje se da ga poljubi ne u nevinu glavicu, nego niže, usred prsiju, tamo gdje je ispod srdašce koje kuca, kuca za nas … tamo gdje će jednog dana biti Rana. Ona je već unaprijed liječi … tu ranu … njegova Mama, bezgrešnim poljupcem.
Josipe, dođi
Vol, probuđen od sjaja, diže se jako udarajući papcima i zamuče, a magarac okrene glavu i zareve. Svjetlost ih je trgnula, ali ja volim misliti da su oni htjeli pozdraviti svoga Stvoritelja, u ime svoje i u ime svih životinja.
Također i Josip, koji je – kao u zanosu – molio tako intenzivno da je bio odvojen od svega što ga je okruživalo, trgne se, i kroz prste stisnute uz lice vidi prodiranje čudesne svjetlosti. Digne ruke s lica, podigne glavu, okrene se. Vol koji je bio uspravljen … na nogama … sakriva Mariju. Ali Ona zove: »Josipe, dođi!«
Josip priskoči. I kad vidi … zaustavi se, kao ošinut od poštovanja, i upravo da će pasti na koljena tamo gdje jest. Ali Marija je uporna: »Dođi, Josipe« … upirući lijevom rukom prema sijenu, i držeći desnom čvrsto na srcu Djetešce, diže se i zaputi k Josipu koji hoda zbunjen, radi kontrasta između želje da priđe i straha pred nepoštovanjem.
Ali Marija inzistira smiješeći se: »Ti si toga doista dostojan. Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao. Uzmi Josipe, i drži ga dok ja…
Na podnožju prostirke zaručnici se susretnu i gledaju se blaženim plačem.
»Dođi, da prikažemo Ocu Isusa« … reče Marija.
I dok je Josip kleknuo, Ona, uspravna na nogama između dva debla što podržavaju svod, diže svoje Dijete na rukama i reče: »Evo me. U ime Njegovo, o Bože, govorim ti ovu riječ. Evo me da vršim volju tvoju. I s Njime ja, Marija, i Josip, moj zaručnik. Evo tvojih slugu, Gospodine… Nek se vrši po nama, u svakom času i u svakom događaju, tvoja volja – na slavu tvoju i iz ljubavi prema Tebi!« Zatim se Marija prigne i reče: »Uzmi, Josipe« i ponudi mu Djetešce.
»Ja? … Meni? … Oh, ne! … Nisam dostojan!« Josip je skroz zbunjen i poništen pri pomisli da treba dodirnuti Boga.
Ali Marija inzistira smiješeći se: »Ti si toga doista dostojan. Nitko od tebe nije dostojniji, zato te je Svevišnji i odabrao. Uzmi Josipe, i drži ga dok ja potražim haljinice.«
Oh! Gospodine! Bože moj!
Josip, crven kao purpur, pruži ruke i uzme taj svežnjić mesa koji vrišti od studeni … i kad ga već ima na rukama ne ustraje u nakani da ga drži daleko od sebe radi poštovanja, nego ga pritisne na srce i briznuvši u plač govori: »Oh! Gospodine! Bože moj!« te se prignu da mu poljubi nožice i kako osjeti da su hladne … sjedne na tlo, savije ga u krilo i nastoji da ga svojom kestenjastom haljinom i rukama pokrije, stopli, obrani od noćne studeni … Htio bi otići među dvije živine koje štite od zraka i ispuštaju toplinu. I otiđe između vola i magarca i stoji leđima prema vratima, sagnut nad Novorođenim da učini od svojih grudi nišu (udubinu) koja ima pobočne zidove … jednu sivu glavu s dugim ušima … i jednu veliku bijelu gubicu s nosom koji puši i s vlažnim dobrim okom.
Marija je otvorila kovčežić i iz njega izvadila platno i povoje … Otišla je k vatri i to stoplila. Evo je ide k Josipu i povija Djetešce u toplo platno i zatim u svoj veo da mu zaštiti glavicu. »Gdje ćemo ga sada smjestiti?« ‒ pita.
Josip gleda unaokolo … misli … »Počekaj«, reče.
Josip neštedimice podžiže vatru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukovet osuši, stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi…
»Gurnimo više prema ovamo dvije živine i njihovo sijeno – izvucimo van ono sijeno što je gore visoko i metnimo ga ovdje dolje … Ovo drvo s ruba zaštitit će ga od zraka, sijeno će mu biti jastuk i vol će ga svojim dahom malko zagrijati … Bolje vol … on je strpljiviji i mirniji …« I dade se na posao, dok Marija uspavljuje zibajući svoje Djetešce stišćući ga na srce i držeći svoje lice na glavici da je stopli.
i neka On ne trpi više!
Josip neštedimice podžiže vatru da se ražeže plamen, topli sijeno, i kako koji rukovet osuši, stavlja ga u krilo, da se opet ne ohladi … Zatim, pošto ga je već skupio toliko da je dovoljno za jedan dušek za Djetešce, ide k jaslama i raspoređuje ga tako da načini kao malu kolijevku …
»Spremno je« ‒ reče. »Sada bi trebao jedan pokrivač, jer sijeno bode, a i da se pokrije…
»Uzmi moj ogrtač«, reče Marija.
»Bit će ti hladno.«
»Oh! Ne znači ništa! Pokrivač je odviše hrapav. Ogrtač je mekan i topao. Meni uopće nije hladno. Ali neka On ne trpi više!«
blaženi promatraju kako sniva svoj prvi sanak
Josip uzme velik plašt od mekane vune tamno plave boje i prilagodi ga u dvostruko nad sijenom, dok je jedan okrajak visio preko jasala. Prvi krevet Spasiteljev je spreman.
A Majka, svojim laganim korakom kao po ritmu, tamo ga donese i položi i pokri ga okrajkom plašta koji nadvije također oko gole glavice koja uroni u sijeno – jedva zaštićen od njega tankim velom Marijinim … Osta otkriveno samo okruglo (ispupčeno) lišce kao šaka čovječja … i Dvoje njih, sagnutih nad jaslama, koji blaženi promatraju kako sniva svoj prvi sanak, jer je toplina pelenica i sijena smirila plač … i udijelila sanak slatkom Isusu.
Izvor: Valtorta HR
Za Book.hr priredila I. A, odabrala A. P.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
