Još će jedan mladić biti proglašen svetim, i to tijekom Biskupske sinode o mladima, javlja Vatican News. Papa Franjo će 14. listopada kanonizirati blaženoga Nunzija Sulprizija, mladoga radnika iz talijanske pokrajine Abruzzo, preminuloga 1836. godine u 20. godini života od raka kostiju, koji su najvjerojatnije uzrokovali teški radni uvjeti kojima ga je izložio ujak u svojoj kovačkoj radionici. Njegovu je kanonizaciju papa Franjo najavio na redovnom javnom konzistoriju održanom u četvrtak.
Kanonizacija zajedno s Pavlom VI. i nadbiskupom Romerom
Mladoga se Nunzija štuje kao zaštitnika invalida i žrtava na radu, a bit će kanoniziran zajedno s papom Pavlom VI., koji ga je proglasio blaženim 1. prosinca 1963. godine, tijekom Drugoga vatikanskog sabora, kao i s nadbiskupom Oscarom Romerom, te s još dva svećenika i dvjema redovnicama.
Ozdravljenje mladića u komi nakon prometne nesreće
Čudo koje je dovelo do kanonizacije ovog poniznog mladog radnika odnosi se na jednoga mladića iz Taranta, teško ozlijeđenoga u prometnoj nesreći nakon koje je najprije pao u komu, a potom u vegetativno stanje. Roditelji, koji su ga naučili da u novčaniku uvijek nosi sličicu blaženoga Nunzija Suprizija, zatražili su u župi svetoga Domenica Soriana u Napulju jednu blaženikovu relikviju koju su stavili u šok sobu u kojoj je ležao mladić.
Osim toga, mladićev je otac močio sinu čelo blaženikovom vodom iz maloga mjesta Riparossa, gdje je Nunzio kao dječak prao nogu oboljelu od gangrene. Sljedećih su dana liječnici izjavili da mladiću više nije potrebna šok soba. U roku od četiri mjeseca mladić je izišao iz vegetativnoga sanja, te se vrlo brzo potpuno oporavio bez ikakvih posljedica.
Život ispunjen trpljenjem
Tijekom redovnoga konzistorija koji je predvodio papa Franjo, kardinal Angelo Amato, pročelnik Zbora za proglašenje svetih, podsjetio je sve nazočne na život Nunzija Sulprizija, obilježena vrlo velikom patnjom koju je živio u velikoj vjeri i poslušnosti Božjoj volji.
Nunzio je rođen u mjestu Pescosansonescu, nedaleko od Pescare, 13. travnja 1817. godine. Oca i majku izgubio je još dok je bio dječak, a kad je imao devet godina preminula mu je i baka. Brigu o njemu je tada preuzeo ujak koji ga je ispisao iz škole i nemilosrdno ga iskorištavao u svojoj kovačkoj radionici. Primoravao ga je da kilometrima nosi teške terete, unatoč hladnoći ili velikoj vrućini.
Nunzijeva bolest
U takvim se prilikama Nunzio brzo razbolio. Zbog gangrene na nozi bio je primljen u bolnicu u Napulju. Bolovi su bili snažni, ali ih je sve prikazivao Gospodinu. „Isus je mnogo trpio za nas, i njegovom nas zaslugom čeka vječni život. Isus je mnogo trpio za mene. Zašto ja ne bih trpio za Njega? Želio bih umrijeti kako bih obratio barem jednoga grješnika“, govorio je.
Kada su ga ljudi pitali tko se brine za njega, odgovarao je: „Božja providnost.“ I tako je doista i bilo. U Napulju ga je stric, vojnik u tom gradu, predstavio pukovniku Feliceu Wochingeru, kojega su, zbog njegove snažne vjere i beskonačnoga milosrđa, nazivali „ocem siromašnih“. U ljeto 1832. godine, kada je Nunzio imao 15 godina, Wochinger je shvatio da pred sobom ima pravoga „anđela“ boli i ljubavi prema Kristu, maloga mučenika. Tako se među njima uspostavio odnos oca i sina.
„Trpite iz ljubavi prema Bogu, i u radosti“
Nunzijevo se zdravstveno stanje potom poboljšalo, nisu mu više bile potrebne štake, nego se oslanjao na štap. Posvetio se bolesnima nastojeći ih utješiti. „Budite uvijek s Gospodinom jer od Njega dolazi svako dobro; trpite iz ljubavi prema Bogu, i u radosti“, govorio je. Želio se posvetiti Bogu, ali krajem 1835. godine njegovo se zdravlje naglo pogoršalo – dobio je rak kostiju. Mnogo je trpio, ali liječnici su odustali od amputacije noge jer je već bio preslab.
5. svibnja 1836. godine tražio je da mu donesu raspelo i da se ispovijedi. Svećeniku je tada rekao: „Budite radosni, uvijek ću Vam pomagati iz neba“. Istoga je dana preminuo. Imao je 19 godina. Oko njega se proširio miris ruža, a njegovo tijelo, iscrpljeno bolešću, postalo je posebno lijepo i svježe, te je pet dana bilo izloženo. Njegov grob u crkvi svetoga Domenica Soriana u Napulju odmah je postao mjesto hodočašća.
Štake u svetištu u Pescosansonescu
Njegovo svetište u Pescosansonescu, u kojemu se nalazi dio njegovih relikvija, mjesto je brojnih hodočašća. Jedan je zid u svetištu pun štaka koje su pripadale mladima, koji su ih ostavili nakon što su ozdravili po Nunzijevu zagovoru.
Vedrana Prka; Book.hr
