Foto: Pixabay
Članak dr. Macuta nas je istinski obradovao. Vjerujemo da će mnogim čitateljima biti snažan poticaj za razmatranje o vlastitoj ulozi svjedoka vjere
Evanđelje i kultura
Ove dvije stvarnosti možemo staviti u različite odnose. S jedne strane možemo govoriti o utjecaju evanđelja na kulturu u kojoj se naviješta, ali, s druge strane, možemo govoriti i o utjecaju kulture na evanđelje. Osim toga, možemo govoriti i o poteškoćama na koje evanđelje nailazi u susretu s kulturom, ali i o re-evangelizaciji kulture, tj. o ponovnoj evangelizaciji kršćanskih zemalja, osobito onih na Zapadu, u kojima je kršćanska vjera gotovo pa nestala.
U svim ovim odnosima vrlo važnu ulogu, barem s crkvene strane, ima svjedok evanđelja. Onaj tko svjedoči evanđelje, onaj tko ga posreduje ili, bolje rečeno, prenosi, uvijek to čini u određenoj kulturi. Evanđelje se, naime, ne prenosi u nekom praznom prostoru nego je uvijek prisutna neka temeljna kultura u koju evanđelje ulazi i u kojoj nastavlja živjeti oblikujući kulturu i dajući joj nove vrednote. Osim toga, svjedok evanđelja svjedoči ljudima određene kulture te oblikuje one koji ga slušaju, ali on jednako tako biva oblikovan od tih istih ljudi. Svjedok je, kad je riječ o evanđelju i kulturi, neizostavan i vrlo važan dio. On je posrednik između evanđelja i kulture.
“
U kršćanstvu svjedok ne svjedoči svoju istinu nego onu istinu koju je primio, koja je prenesena do njega i u čijoj je on službi
„
Kršćansko svjedočenje ima svoj smisao te nije niti može biti prepušteno pukoj samovolji ili trenutnim emocijama ili pak nadahnućima pojedinaca. Potrebno je, stoga, vidjeti koji je nutarnji smisao kršćanskog svjedočenja po kojem treba djelovati svjedok evanđelja u svom navještaju.
Tko je svjedok evanđelja?
Svjedok je evanđelja osoba koja je prvenstveno pozvana (izabrana) od Boga da svjedoči istinu koja mu je darovana, koju je primio od drugih pravovjernih svjedokâ u svojoj zajednici. U kršćanstvu svjedok ne svjedoči svoju istinu nego onu istinu koju je primio, koja je prenesena do njega i u čijoj je on službi. On je samo jedna karika u tom nizu: prima istinu i prenosi je dalje. Nakon završetka Objave nema više nove objave nego je počelo razdoblje u kojem se istina – u zajedništvu s nasljednicima apostolâ, tj. biskupima te, na poseban način, u zajedništvu s nasljednikom sv. Petra, tj. Svetim Ocem – prenosi kršćanskim svjedočenjem. Tako se ta ista Objava produbljuje i raste (usp. Dei verbum, br. 8), odnosno kršćanska zajednica ulazi u njezin dublji smisao, ali se njezina bît ne mijenja.
“
Upravo zbog toga kršćanski svjedok ne svjedoči događaje nego Osobu – Isusa Krista.
„
Svjedok se oblikuje u kršćanskoj zajednici te po svjedočenju drugih susreće Istinu. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas (Iv 15,16) rekao je Isus svojim učenicima, apostolima, prvim svjedocima uskrsnuća. Svjedok zna da ima posebnu misiju, povjerenu od onoga koji ga je i pozvao i postavio u službu. Upravo zbog toga kršćanski svjedok ne svjedoči događaje nego Osobu – Isusa Krista.
Zašto je zajednica važna? Zajednica je važna zato što kršćansko svjedočenje nije samo pitanje prakse (pastoralne teologije), u smislu da se gleda samo na formu, na pitanje na koji način pristupiti određenim ljudima, određenoj kulturi. Kršćansko je svjedočenje usko povezano i s doktrinom, tj. ispravnim naučavanjem. Ovdje ulaze u odnos ortodoksija (ispravno naučavanje) i ortopraksija (ispravno djelovanje). Nije moguće biti istinski kršćanski svjedok ako ono što naviještamo (sadržaj vjere) nije u skladu s učenjem zajednice, tj. Crkve. U Katoličkoj crkvi, za razliku od drugih Crkava, postoji institucija koja se bavi ispravnošću i brine se za čistoću kršćanskog učenja. Nije, dakle, dovoljno voditi računa samo o metodama naviještanja nego treba voditi računa i o samom sadržaju, odnosno o pravovjernosti. Svaka je metoda pogrešna ako je sadržaj krivovjeran, ako nije u skladu s učenjem koje smo primili u zajednici – Crkvi.
“
Nije, dakle, dovoljno voditi računa samo o metodama naviještanja nego treba voditi računa i o samom sadržaju, odnosno o pravovjernosti
„
Očito je, dakle, da je kršćansko svjedočenje usko povezano s pitanjem istine. Naime, nitko u kršćanstvu ne naviješta svoju istinu, ne propovijeda svoju mudrost, nego propovijeda Istinu, tj. Onoga koji je sâm za sebe rekao da je Put, Istina i Život (Iv 14,6). Stoga je lako utvrditi je li, i u kolikoj mjeri, kršćanski svjedok vjeran onome koji ga je poslao da svjedoči, i to da svjedoči njega, od koga je poslanje dobio, a ne samoga sebe.
Uz istinu važna je sloboda. Nikoga se, naime, ne smije siliti da bude svjedok. Nema istinskog svjedočanstva ondje gdje je prisutna prisila. Onaj tko svjedoči pozvan je, ali je također slobodan ne odazvati se tome pozivu. Moguće je Bogu reći ne. Upravo zato u kršćanstvu svjedok treba slobodno pristati na poziv jer u protivnom nije svjedok nego rob. Svjedočiti istinu, to bez slobode nema smisla, pogotovo kad se radi o svjedočenju apsolutne istine. Možemo upasti u zamku i misliti da ondje gdje se radi o apsolutnim – nužnim istinama (jedna je od takvih zasigurno Bog), nema slobode. Ako je sloboda mogućnost biranja, onda se doista ne može govoriti o slobodi jer ono što je nužno ne dopušta izbor. Međutim, ovdje se radi o istinama vjere koje određuju naše biće ako im se prepustimo. Sloboda se sastoji u prihvaćanju ili odbacivanju Istine. Ako je prihvatimo, tada dopuštamo da nas ona u potpunosti prožme te na taj način određujemo svoj budući životni tijek.
“
Nema istinskog svjedočanstva ondje gdje je prisutna prisila. Onaj tko svjedoči pozvan je, ali je također slobodan ne odazvati se tome pozivu. Moguće je Bogu reći ne
„
“
Ako bismo od kršćanskog svjedoka tražili potpunu jasnoću, tada više ne bismo bili na području vjere
„
Uz istinu i slobodu treći vrlo važan element kršćanskog svjedočenja jest proročanstvo. Kad je riječ o proročanstvu, u kršćanskom se svjedočenju ne radi samo o prorokovanju o posljednjim vremenima, o kraju svijeta, o eshatologiji nego kršćansko je prorokovanje, što je još važnije, usko povezano i s neposrednim vremenom u kojemu svjedok živi i svjedoči. Potvrda proročkih riječi u sadašnjem vremenu potvrđuje vjerodostojnost Crkve na duže vrijeme. Međutim, ako bi Crkva izgubila svoju eshatološku dimenziju, tj. pretvorila se samo u ovozemaljsku socijalnu ustanovu, ona bi izgubila svoj smisao. Stoga su za Crkvu vrlo važne obje dimenzije: i sadašnje i buduće vrijeme. Primjer za ovo što kažemo, da je kršćansko svjedočenje i proročanstvo povezano ne samo s eshatološkim vremenom nego i s ovim sadašnjim, možemo pronaći u knjizi proroka Izaije, u kojoj je riječ o mladoj djevici koja će začeti i roditi sina (Iz 7,10-14): Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: „Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.” Ali Ahaz odgovori: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu.” Tada reče Izaija: „Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate? Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!”
Svjedočiti znači prorokovati. Svako je proročanstvo obavijeno djelomičnim velom tajne. Ako bismo od kršćanskog svjedoka tražili potpunu jasnoću, tada više ne bismo bili na području vjere. Potpuna jasnoća bit će nam dostupna samo na koncu vremena, u eshatološkom vremenu, kada ćemo, kako kaže Sveto pismo, gledati Boga kakav jest. Do tada smo pozvani na vjeru. Međutim, obistinjenje svjedočenja u kratkom vremenu, tj. u sadašnjosti, također je potvrda vjerodostojnosti svjedočanstva i za dulje razdoblje, pogotovo za kraj svijeta. Upravo zato Crkva ima dvostruku zadaću: naviještati kraj svijeta, ali također govoriti i o vremenu u kojem živi. Ako bi se Crkva bavila samo krajem svijeta, izgubila bi svoj smisao kao zajednica. Jednako tako, s druge strane, ako bi se Crkva bavila samo svojim vremenom, gubeći iz vida eshatološku dimenziju, ona bi se pretvorila u socijalnu ustanovu i iznevjerila Isusov zadatak koji joj je povjeren. Crkva, stoga, ima dvostruku zadaću: biti prorok svoga vremena i posljednjih vremena.
“
Ako je svjedok nevjerodostojan, teško će netko prihvatiti njegovo svjedočenje, makar ono bilo istinito
„
Svjedočenje i vjerodostojnost svjedoka
Kad je riječ o odnosu između svjedoka i kulture u kojoj on svjedoči, treba reći da vrlo važnu ulogu, uz sve ono što smo već naveli, ima njegova vjerodostojnost. Vjerodostojnost je zapravo ono što će u najvišoj mjeri odlučiti hoće li oni koji ga slušaju prihvatiti ili odbaciti ono što govori. Zato, kad govorimo o kršćanskoj objavi, vjerodostojnost Crkve koja ju prenosi nije od drugotne važnosti jer naša vjerodostojnost također daje vjerodostojnost onome što naviještamo, odnosno onome o čemu svjedočimo. Ako je svjedok nevjerodostojan, teško će netko prihvatiti njegovo svjedočenje, makar ono bilo istinito. Već smo spomenuli odnos između ortodoksije (pravovjerja) i ortopraksije (ispravnog djelovanja). Kad je riječ o susretu kršćanskog svjedoka s kulturom, treba naglasiti da svjedok mora živjeti ispravno, tj. moralno. Bez toga nikakva pravovjernost neće uvjeriti druge da ga slušaju.
Vrhunac je kršćanskog svjedočenja mučeništvo. Ovim krajnjim svjedočanstvom svjedok postaje živi primjer, i to ne samo ispravnog djelovanja nego i pravovjernog učenja. Kršćanski mučenik svojom krvlju svjedoči u povijesti nadpovijest, odnosno istinu koja će u potpunosti biti vidljiva tek na koncu vremena, u eshatonu.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
