Svjedočanstva

SVJEDOČANSTVO VOLONTERKE U DJEČJOJ BOLNICI U GORNJOJ BISTRI // „Ova nas dječica bez riječi uče gdje se krije bogatstvo života!” Tako je malo potrebno da drugoga razveselimo i pomognemo mu u nošenju njegova križa

Anika: „Ova nas dječica bez riječi uče gdje se krije bogatstvo života!”

Igrom Božje providnosti ove sam godine imala priliku proživjeti poseban Veliki petak. Dvoje meni dragih ljudi odlučilo je provesti taj dan volontirajući u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. Ranije sam tek jednom prilikom posjetila tu posebnu ustanovu; mladi koje smo vodili u sklopu jednog projekta bili su veoma dirnuti i tužni u isti mah kad su se susreli s tim malim pacijentima, anđelima slomljenih krila.


Kad me prijateljica pozvala da ponovo posjetimo tu ustanovu i provedemo neko vrijeme volontirajući, odmah sam odgovorila da može računati sa mnom. Zapravo, to je bilo sebično od mene. Naime, u tom trenu sam bila bombardirana koječime i zapravo mi je trebao kratak bijeg od svega. Nisam znala što me točno čeka i koja će biti moja zaduženja.

Tako je malo potrebno da obradujemo ove male anđele slomljenih krila!

Odmah su nas dočekali djelatnici i ljubazno nam rekli da možemo uzeti dijete koje želimo. Vani na igralištu bilo je više njih u kolicima. Kako sad izabrati jedno od njih a ostale ostaviti? No ipak, pogled mi je pada na jedno dječje lice blijede boje. Upitam osoblje trebam li na nešto posebno pripaziti, a oni mi odgovore da ne trebam i nek’ provozam dijete oko bolnice.

I guram kolica, povremeno stanem i provjerim je li dijete dobro, pokušavam uhvatiti neki kontakt očima zagledajući se u velike zelene oči anđela ispred sebe. Međutim ništa. Tek tu i tamo ovo malo stvorenje ispusti neki neartikulirani zvuk, počne lupati nogom, i to je sve. Ne znam ni je li curica ili dječak.

Dolazi vrijeme hranjenja, pa pitam kako se dijete zove, i dobivam odgovor – curica je i zadužena sam da je nahranim. S obzirom da ima oko deset godina, može sama otvarati usta i zna ustima prihvatiti žlicu, no zbog otežana gutanja dobiva samo kašastu hranu. I trudim se da barem nešto od hrane ostane u njoj. I uspijevamo polako u tom izazovu. 🙂

Zatim ovaj mali anđeo slomljenih krila mora na spavanje. Prihvaćam to, ostavljam je na brizi izuzetno ljubaznom i požrtvovnom osoblju i sada mi biva dodijeljeno drugo dijete.

Pitam kako se zove i komunicira li išta. Saznajem da je dječak i da ima sedam godina, no da ne govori gotovo ništa. Međutim, učinilo mi se da se već kod dizala pokušava okrenuti i vidjeti tko ga vozi, pa stanem sa strane da me dijete vidi i, kao da se malo nasmiješio. Izlazimo van i on ručicom pokazuje da želi ići lijevo. Dobro, poslušno poput vojnika skrećem lijevo. Sad pak pokazuje u smjeru igrališta, na kojem sad već nema nikoga. I smije se – dakle, bila sam u pravu, nasmijao mi se i kod dizala. I stiže sljedeća nijema naredba: prstićem pokazuje na kućicu na igralištu. I opet ga poslušno uzimam iz kolica i unosim u kućicu, a on počne ponavljati „kva-kva”. Gledam ga i ne razumijem što bi to trebalo biti. Vrtim se oko sebe po kućici, tražim neku patku ili što slično, no ne nalazim ništa takva. Dijete se sada već glasno smije mojoj smotanosti i nesnalaženju. I pokazuje momče prema kolicima. Izlazim, gledam kolica i u kolica i ispod kolica, kadli eto – ispod kolica u košarici velika plastična patka. A dijete veselo kao da je osvojilo milijun kuna na eurojackpotu! 🙂 Dodam mu tu njegovu kva-kva, međutim to mu više nije dovoljno. Uzima moj prst i traži da ga stavim na mjesto kojim se aktivira otvaranje kljuna patke. Kad sam shvatila što dijete traži, ponovno sam poslušno pritiskala mehanizam kojim bi patka otvarala kljun i proizvodila zvuk.

A onda dječak više nije želio biti u kućici; morala sam ga iznijeti na viseću okruglu ljuljačku i tu mi je, ponovno nijemo pokazujući ručicama, dao do znanja da trebam visoko podići patku kao da leti i pritiskati taj mehanizam. Od silnog pritiskanja prstom već su mi prsti i na lijevoj i desnoj ruci počeli mijenjati boju. Ali nisam se obazirala na to jer je ovaj mali anđeo bez krila neopisivo uživao izdavajući naredbe koje bih ja odmah poslušno izvršila. Na jedno kratko vrijeme njegov, ali i moj svijet bio je savršen. Njegovo blijedo lice, obasjano sunčevim zrakama čak je poprimilo lijepu, rumenu boju. On bi uživajući u zvucima patke, povremeno zažmirio i glasno se smijao; leptirić je proletio kraj njegove glave, ptičice su veselo cvrkutale i činilo se da smo na trenutak u nekom drugom svemiru, gdje nema boli, samoće, osude ni nerazumijevanja.

Približio se trenutak mog odlaska i on se malo pobunio što ostaje bez svog poslušnog vojnika, ali dočekao ga je njegov tata pa smo se rastali u dobrom raspoloženju.

Djeca s posebnim potrebama su dar s Neba svima nama „normalnima”

Djeca s posebnim potrebama za mene su doista dar s Neba svima nama „normalnima”. Bez riječi uče nas umijeću življenja, bez velikih filozofija i bogatstva ukazuju gdje se krije bogatstvo života i ništa ne očekuju zauzvrat. Koliko bi svijet bio ljepše i bolje mjesto za život kad bismo učili od ovih malih majstora života…

Ili riječima sv. Franje Saleškog: „Sve što činiš iz ljubavi jest ljubav. A mjera ljubavi? To je ljubav bez mjere.”

* U Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri pored Zagreba liječe se najteži mali bolesnici iz cijele Hrvatske. Mnoge od njih napustili su roditelji, stoga su volonteri u toj bolnici od neizmjerne važnosti! Ovim vas putem sve pozivamo da se priključite ljetnom volonterskom kampu koji se ondje održava od 29. srpnja do 7. kolovoza!

Prijave, te više informacija o Kampu potražite na poveznici koja slijedi u nastavku:

http://www.bolnica-bistra.hr/otvorene-su-prijave-za-ljetni-volonterski-kamp-2017/

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh