Foto: Shutterstock
„Huntsville, Teksas: stražar je pregledao moju Bibliju, a potom kapelana, oca Corneliusa Ryana, i mene, otpratio do ćelije u kojoj borave osuđenici na smrtnu kaznu neposredno pred samo njeno izvršenje. Prošli smo kroz ured, sobu za stražare, i prostoriju u kojoj su zatvorenici primali posjete. Nakon toga smo izašli na otvoreno te prošli dvije žičane mreže, zaključana vrata i još jednu nazubljenu mrežu. Naposljetku smo ušli kroz vrata ćelije za neposredne osuđenike na smrt. U tom trenutku, moji su osjećaji bili iznimno pomiješani: bilo je tu i straha, i strepnje, i dvojbe činim ispravnu stvar. Je li to uopće Gospodinova volja? No, osjećao sam i stanovito uzbuđenje pri misli na ljubav što bih je mogao iskazati. Preplavilo me suosjećanje prema Autryju.
Susret sa zatvorenikom
Ušli smo u ćeliju. Autry je stajao ondje. Nisam ga posve dobro vidio. Morao sam upisati vrijeme ulaska: trinaest sati i pet minuta. Upoznali su me s kapelanom Carrollom Pickettom (koji je s Autryem ostao sve do trenutka pogubljenja te ga je ujedno i pokopao). Njegova je ljubav bila nadasve vidljiva, i vrlo snažna. Otac Ryan predstavio se i objasnio Jamesu tko sam. Potom sam stupio u Jamesovu ćeliju. Nosio je bijelu zatvorsku uniformu. Bio je mršav, visok nešto preko metar i šezdeset. Nije imao brkove. Oči mu bijahu tamne i snažne. Stražar je postavio stolicu neposredno pred Jamesovu ćeliju. Između nas su bile rešetke i čvrsti čelični okvir. Bilo je nemoguće kroz okvir nazrijeti crte njegova lica.
Sjeo sam i pogledao u nj kroz otvor u rešetkama, a on je čučnuo. ‘Imate li što protiv da proboravim malko vremena ovdje s Vama?’ – upitao sam. ‘Ne’ – odgovorio je blago, sjevernoteksaškim naglaskom. `Jamese, prije nekoliko mjeseci zainteresirao sam se za ono što Vam se dogodilo. Prije svega, vidio sam Vašu sliku u časopisu Newsweek, snimljenu u Gatesvilleu kada Vam je bilo trinaest godina. Bio sam kapelan koji je posjećivao štićenike Gatesvillea. Nisam upoznao Vas osobno, ali znam kako su se ondje ophodili s djecom. Pretpostavljam da su Vas zlostavljali, i molim da mi oprostite za možebitnu moju ulogu u svemu tome, u okviru sustava, ili pak društva koji su to dopuštali što nisam ništa poduzeo da bi se takvo postupanje okončalo.’ – rekao sam.
James je tiho odgovorio: ‘Vjerojatno sam ionako sve to i zaslužio. Ja sam bio izvor svih nevolja. Nikada [rekao je ovo jedva čujno] nisam na taj način razmišljao o tome [misleći na dane provedene u Gatesvilleu].’
„Ako je Božja volja da me pogube, spreman sam poći…“
Nastavio sam: ‘Znam. U redu? [Pogledao me ravno u oči. Pogledi su nam se susreli u dubokoj ljubavi.] Ali svjestan sam kako su se odnosili prema Vama i znam da sve to sigurno niste zaslužili. Iskreno Vas molim za oproštenje.’ Oči su mi se ispunile suzama. Ponovno me pogledao ravno u oči. I u njegovu su se pogledu sada već mogle nazrijeti suze. Priznao sam: ‘Na neki mi je način Vaša sudbina postala veoma važna.’ Pogledao me i rekao: ‘Ako je Božja volja da me pogube, spreman sam poći.’
Smjesta sam dobio želju reći nešto što bi dalo smisao svemu tome: njegovome životu, njegovoj smrti. Sjetio sam se prispodoba iz Matejeva Evanđelja (25, 35-40) i Lukina Evanđelja (6, 27-28):
„Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: `Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca primismo; gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna u tamnici dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’“
Rekao sam: ‘Ako dođe do toga [nikako nisam želio izgovoriti riječ smaknuće], možda ćete uspjeti promijeniti sustav – koji zaista treba mijenjati – bolje s one strane negoli s ove, i Vaš život ta neće biti uzaludan.
Kimnuo je ne podigavši glavu. Nastavio sam: `Htio sam vam reći još i ovo: poznavao sam Joea Broussarda, bili smo prijatelji. Bez obzira na to jeste li imali kakve veze s njegovom smrću ili ne, želim Vam reći kako Vam opraštam, i Vama i onome drugome čovjeku, za sve što ste počinili. Znadem da bi i Joe postupio jednako. James je stao plakati bez imalo srama i ustezanja, a i ja sam briznuo u plač.
‘Zavapio je: Da se barem mogu vratiti i sve promijeniti učiniti da se ništa od toga nije dogodilo.’ Nastavio je jecati. `Znate, James – rekao sam – vjerujem kako zaista tako i mislite. Ima onih koji ne vjeruju u Vašu iskrenost, ali ja Vam vjerujem. Kada bih na neki način mogao zastupati društvo, puno je ljudi koji Vam opraštaju i ne žele takav Vaš kraj.
„Glava mu je bila spuštena te sam mogao čuti njegove jecaje…“
Pogledao me ravno u oči – obojica smo plakali – vjerujem kako je u tom trenutku osjetio kako mu je oprošteno. Tada sam osjetio kako se Bog mnome služi kao posrednikom svoje ljubavi; kako – na neki način – po meni sije ljubav ondje gdje je nekoć vladala mržnja. Zamolio sam ga: ‘Ako odete, hoćete li se moliti za mene, i za sve nas koji ovdje pokušavamo promijeniti stvari?’ ‘Jest, hoću’ – odgovorio je.
‘Hvala Vam’ – odgovorio sam. `Molio sam se i čitave ću se noći nastaviti moliti da do toga ne dođe.’ Naš se razgovor odvijao u stankama: obojica smo u pojedinim trenutcima morali čekati da ovaj drugi nešto kaže. Glava mu je bila spuštena te sam mogao čuti njegove jecaje. `Bi li Vam smetalo da se na trenutak pomolim?’ – upitao sam. Molio sam barem pet minuta: različite stvari, ali sve što se od toga mogu prisjetiti jest: ‘Gospodine, podaj ovome mome novome prijatelju i bratu ljubav koja mu je sada najpotrebnija, ljubav koju možeš dati samo Ti.’ Kada sam završio s molitvom, rekao sam: `Hvala Vam što ste me primili. Mogu išta učiniti za Vas?’ `Ne’ – odgovorio je. Nastavio sam: `U svakom slučaju, vidjet ćemo se opet.’ On se na to blago nasmiješio. Rekao sam još: ‘Sada se ne možemo rukovati, ali jednoga dana hoćemo.’
„Imao sam mu prilike iskazati očinsku ljubav“
Pogledao sam ga ravno u oči i prozborio: `Doviđenja.’ Okrenuo sam se kako bih pošao do stola i upisao vrijeme svoga izlaska. Kapelan Pickett prišao mi je i stisnuo mi ruku. Nekoliko ju je trenutaka zadržao u svojoj i pogledao me u oči. Dok sam izlazio, okrenuo sam se i rekao: `Zbogom, Jime.’ Vani je sunce sjajno sijalo, a ptice su pjevale. Duboko me se dojmila suprotnost između toga očitovanja života, i njegove neminovne smrti.
Otac Ryan i ja vratili smo se u deset navečer i pomolili za dušu Jamesa Davida Autryja, njegovu obitelj, kao i obitelji žrtava. Molitvu smo završili četrdeset minuta iza ponoći. Vraćajući se do kuće oca Ryana, čuo sam pjev američkoga drozda. Neumorno je pjevao, kao da je već jutro. Pomislio sam: ‘Možda ta ptica znade da je James David Autry napokon počeo živjeti.’ Kasnije toga dana, sjetio sam se kako Autryjev otac nije posjećivao sina posljednjih dana njegova života. Za svoga posjeta, imao sam mu prilike iskazati očinsku ljubav. Jako mi je drago što sam otišao k njemu.”
Iz knjige „Ozdravljenje slomljenoga srca“ autora o. Roberta DeGrandisa i Linde Schubert.
Izdavač: IGNIS.
Priredila Gabriela Jurković
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
