Foto: Ruža Barišić
Moje osobno štovanje sv. Josipa započinje u studenom 2010. godine. Tada sam, nakon diplomiranja, molila za prvi posao. Sv. Josip mi je, naravno, to na koncu i izmolio.
Nakon diplomiranja 2009. godine, zbog velike ekonomske krize u Lijepoj Našoj, nisam mogla naći posao ma koliko god sam se trudila i volontirala. Poslodavci su mi, dok sam još bila apsolvent, obećavali posao čim diplomiram. Međutim, nitko se nije držao obećanja kad sam diplomirala. To mi je bio još jedan dokaz kako se ne valja pouzdati u ljude, nego u Boga.
Sv. Josip plače jer ne mogu dobiti posao
Krajem 2010. godine počela sam, po prvi put, moliti tridesetodnevnu pobožnost svetom Josipu. Za vrijeme te pobožnosti sam, jedne noći, sanjala sv. Josipa kako plače i lije ogromne suze jer ja ne mogu dobiti posao. Po prvi put sam bila smirena i nisam se bojala jer sam znala da sada on moli i traži za mene. Više se nisam brinula i plakala kao do tada. Znala sam da sam u Njegovim rukama.
Nakon što sam drugi puta molila 30-o dnevnu pobožnost, dobila sam svoj prvi (pravi) posao. Kad je došlo vrijeme isteka ugovora, nadala sam se pomoći svetog Josipa u želji da mi se ugovor produži. Iako sam mu se na tu nakanu molila cijelo to razdoblje, doživjela sam sve suprotno. Ništa za što sam molila, nije se ostvarilo. To su mi bili najteži dani i ništa mi nije bilo jasno.
‘Što je loše u tome da želim raditi?’
‘Kako mi se to moglo dogoditi baš sada kada mi treba posao? Što je loše u tome da želim raditi?’ – pitala sam se. Nastavila sam se još više moliti. Htjela sam na silu izmoliti novi posao, ali to kod Boga tako ne ide. Tada to nisam znala.
Cijeli život sam mislila da sam imala vjeru i da sam Ga poznavala. Međutim…
U to vrijeme sam se upoznala s molitvenom zajednicom sv. Josipa u Župi sv. Duha na Jarunu. Bilo je to početkom nove godine, molila se velika devetnica sv. Josipu. To je za mene bio novi početak u vjeri. Cijeli život sam mislila da sam imala vjeru i da sam Ga poznavala. Međutim, On je učinio to da, preko moje nevolje u kojoj ne mogu naći posao, pronađem nešto bolje, trajnije i više.
Tada to nisam znala, ali sada mi je jasnije kako me ta muka, kušnja, križ – kako god to nazvala, preko sv. Josipa, još više približila Gospodinu. Gospodin mi je tako proširio vidike i učvrstio vjeru, približio me k sebi i otkrio mi srž života. Odustala sam od svojih planova, a prihvatila Njegova pravila, putove i namjere. Kod Gospodina ne postoje datumi, ni brojevi, nema vremenskih ograničenja, Njemu se nigdje ne žuri.
‘Stalno sam imala osjećaj da negdje kasnim i da nemam vremena, ali Bog je mislio drugačije…’
Nisam si to osvijestila i teško sam prihvaćala. Stalno sam imala osjećaj da negdje kasnim i da nemam vremena, ali Bog je mislio drugačije. Iako mi je u početku bilo teško, s vremenom sam i to usvojila.
Počela sam postiti svaku srijedu sv. Josipu za novi posao. To mi je bila najveća žrtva jer je post za mene bilo najteže odricanje. Pogotovo jer mi se i zdravstveno stanje znalo pogoršati prilikom posta, ali svejedno nisam htjela odustati. Svaka srijeda mi je predstavljala radost, ali i tešku borbu da izdržim taj dan u postu.
Ja bih postila i molila, a on bi pronalazio posao.
Nakon godinu dana, dobila sam drugi (novi) posao. Bila sam ponosna na tu priliku, a pogotovo jer je bila baš isprošena po zagovoru sv. Josipa. Tako se nastavilo moje štovanje sv. Josipa, tj. moje druženje s njim. Ja bih postila i molila, a on bi pronalazio posao.
Moje pretposljednje svjedočanstvo se odnosi na posao koji sam dobila prije nego sam izmolila godišnju pobožnost “Sedam žalosti i radosti sv. Josipa”. U čemu se ovaj pretposljednji posao razlikuje od svih prethodnih? Po prvi puta sam dobila ugovor na neodređeno! Po prvi put sam zaposlena na duži vremenski period.
Međutim, i ovaj je posao ubrzo propao zbog korone.
‘Pa zašto se uopće molim svetom Josipu?’
Kasnije sam dobivala poslove, ali opet ne na neodređeno. Bila sam zahvalna na dobivenim prilika, ali me svejedno mučilo to što ne mogu dobiti stabilan, dugoročan i siguran posao. Zaista sam bila u potrebi sigurnog i redovitog posla.
Dobila sam ponudu koja je bila zadovoljavajuća, posao se činio dobrim, a tražili su nekoga na neodređeno. I iako se u početku sve činilo obećavajuće, naglo i brzo sam izgubila i tu priliku. Bila sam razočarana i pogođena. Tada sam po prvi i jedini put pomislila „Pa zašto se uopće molim svetom Josipu kada nemam posao, a i svaki put moram sve ispočetka prolaziti?“- a posao mi je tako trebao. Bila sam baš razočarana.
Bila sam slomljena, na koljenima, ma još niže od koljena. Poražena! Više nisam imala snage sama se boriti. Nije mi preostalo ništa nego…
Doma je vladao neizdrživ pritisak zbog toga. Forsirala sam još snažnije molitvu i potragu za poslom. No, umjesto pronalaska posla, djelomično sam izgubila svoje zdravlje. Ništa mi nije bilo jasno. Do tada sam uvijek bila zdrava. Prvi put mi se dogodilo nešto što do tada nisam osjetila i o čemu nisam znala ništa. Moje tijelo više nije bilo u mom vlasništvu i nisam imala zdravlje kao prije, kada sam mislila da mi je najveća nevolja nezaposlenost i stalno traganje za poslom. Tada sam se uvjerila kako je točno da ne znaš što imaš, dok to ne izgubiš. Bila sam živa, a mislila sam da umirem. Liječnici nisu znali o čemu se radi. Pila sam krive lijekove i napravila još veću štetu.
Mislila sam da sve znam jer sam odgajana u vjeri…
Bila sam slomljena, na koljenima, ma još niže od koljena. Poražena! Više nisam imala snage sama se boriti. Nije mi preostalo ništa drugo doli priznati da sam izgubila i da je On pobijedio! U meni nije bilo više ni trunke želje da se opirem i da se bunim. Ostalo mi je samo da priznam i kažem: “Neka bude volja tvoja!”. To je bilo moje obraćenje.
Mislila sam da sve znam jer sam odgajana u vjeri, imam prijatelje i obitelj vjernike, a moja domovina je većinom katolička. Pa meni ne treba obraćenje, ja imam vjeru. Treba mi samo posao!
…ja ne znam pjevati, svirati, plesati, niti crtati ili slikati. Ja nemam nikakve talente…
Ali tako ne ide kod Gospodina. Kada si u nevolji i misliš da ti je potrebno to za što moliš, Gospodin možda ima drukčije planove koji su nama neobjašnjivi. Ali baš tada treba ostati vjeran i zahvaljivati Mu. Ja to tada nisam znala, iako sam već neko vrijeme bila vjernica s dugogodišnjom pobožnošću prema svetom Josipu. Da mi je netko to tad rekao, puno bi mi vremena i boli uštedio.
Cijelo to vrijeme sam se pitala: „Koji su moji talenti? Što ja znam raditi bolje od drugih?“ – ponavljala sam si kako ja ne znam pjevati, svirati, plesati, niti crtati ili slikati. Ja nemam nikakve talente. Proganjala su me ta pitanja, a i još više i taj zaključak.
Bile su potrebne godine da mene – vjernicu od rođenja – obrati.
Kada sam prvi put krenula moliti Veliku devetnicu sv. Josipu na spomenutom Jarunu, ja nisam znala ništa. Htjela sam samo „odraditi“ tih 9 srijeda i izmoliti posao. Drugih želja nisam imala. Ali On je imao drukčiji plan. Htio je dati više jer je velikodušan Bog, koji obilato daje.
Konačno posao za koji sam molila!
Bile su potrebne godine da mene – vjernicu od rođenja – obrati. Da mi ispuni cijelo biće Duhom Svetim te da se u meni nastani i ojača me. Bilo je potrebno da upoznam svoju MZ i braću Salezijance da bi mogla dobiti posao za koji sam molila 10 godina.
Opet je na tih, blag i neprimjetan način djelovao i dao mi poticaje da otvorim svoj obrt kako bi napokon imala dugoročan posao, a u isto vrijeme mogla raditi s Njim za Gospodina. Baš ono što sam htjela i za što sam molila. Moj obrt se bavi dostavom pošiljki kršćanskog sadržaja sa simbolima sv. Josipa. Tako sv. Josip ulazi u svaki dom i širi se čitavom domovinom, čiji je zaštitnik. Suradnici su mi moji prijatelji iz Župe Mati slobode i molitvene zajednice.
Tek tada sam mogla primiti ono što mi je Gospodin namijenio…
Foto: Ruža Barišić
Eto, bilo je potrebno da upoznam njih, braću Salezijance, don Bosca i Mariju Pomoćnicu kako bi Gospodin promijenio moj duh i um, kako bih postala snažnija, radosnija i hrabrija. Tek tada sam mogla primiti ono što mi je Gospodin namijenio i dobiti posao koji sam toliko dugo čekala, te time umnožiti talente koje mi je dao.
Otvoren mi je cijeli novi svijet za koji nisam znala da postoji.
Sv. Josip mi je izmolio sve što imam: život, zdravlje, dom, obitelj, prijatelje, posao…Apsolutno sve! Svi proživljeni križevi naučili su me da pouzdanje u Gospodina i slanje molitava putem glasnika, u mom slučaju – sv. Josipa, osigurava mir i bezbrižnost. Otvoren mi je cijeli novi svijet za koji nisam znala da postoji.
Zato želim svjedočiti o veličini i snazi svetog Josipa kako piše u 30 dnevnoj pobožnosti koju svaki dan molim. Trudit ću se da te širim i svjedočim prema svojim mogućnostima dok sam živa. Sveti Josipe, hvala ti! Sveti Josipe, moli za nas!
Majčina smrt
Moja majka se, nedugo nakon svega ovoga, razboljela. Dobila je rijetki i neistraženi tumor. Molila sam se svetom Josipu nadajući se ozdravljenju i novom svjedočanstvu koje će promijeniti cijelu obitelj. Međutim, sv. Josip je imao drukčiji plan. Odlučio je odvesti majku u Njegov zagrljaj. Majčina bolest i smrt predstavljali su mi najteže trenutke u životu, ali sam znala i osjećala kako, u svemu tome, nismo sami. On je bio s nama. Josip je bio s nama, Marija je bila s nama.
Hvala im.
Za Book.hr svjedoči Ruža Barišić.
Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
