Foto: Shutterstock
Svjedoči: Sara Šijan
Ljudi se vrlo često jednostavno raziđu, čak i vrlo dobri prijatelji. Ubrzani način života, poslovne i obiteljske obveze, različiti interesi… s godinama nam sve to nekako stane na put pa ona intenzivna druženja postanu sve rjeđa. Upadnemo u neku kolotečinu: buđenje, doručak, pripremanje djece za školu, odlazak na posao, kuhanje ručka nakon povratka kući. Dan proleti, a u stvari nismo napravili ništa; niti smo kvalitetno proveli vrijeme sa svojim ukućanima niti smo učinili išta što nas veseli. Najtužnije je što tijekom godine nanižemo mnogo takvih dana…
„Slušaj, htjela bih vas pozvati da pođete sutra s nama u Dugo Selo. Kristofori održavaju duhovnu obnovu…“
Bilo je uskrsno jutro. Taman smo se vratili sa svete mise i okupili oko stola kako bismo doručkovali kad je zazvonio telefon. Podigla sam slušalicu i začula euforičan glas naše kume: „Sara, sretan vam Uskrs! Nadam se da ga provodite u toploj obiteljskoj atmosferi, kako to kod vas obično biva.“ Nisam stigla odgovoriti, samo je nastavila: „Slušaj, htjela bih vas pozvati da pođete sutra s nama u Dugo Selo. Kristofori održavaju duhovnu obnovu. Ma to ti je kao malo svečanije druženje a nije misa, ipak je Uskrsni ponedjeljak, znaš.“ Nisam se ni snašla, a susret je već bio dogovoren.
Tako smo se idućeg dana uputili u Dugo Selo, ni ne sluteći koliko će nam se taj dan duboko urezati u pamćenje. Bezbrižno se vozeći iz Zagreba, na pameti nam je bilo jedino druženje s kumovima koje dugo nismo vidjeli. Na duhovnu obnovu gledala sam kao na nešto što ću odraditi tek usput… Muž, naše troje djece i ja smjestili smo se u dvorani i čavrljali s kumovima koji su nam objasnili tijek susreta, napomenuvši kako bi se voljeli pomoliti za našu Jelenu.
Dan za pamćenje!
Naime, Jelena ima 12 godina i izuzetno je dijete. Odlična je učenica i bavi se košarkom. No njezin zdravstveni problem često joj je otežavao svakodnevne aktivnosti… Zbog urođene srčane mane kao šestogodišnjakinja je bila podvrgnuta operaciji u Njemačkoj. Iako su liječnici uspjeli riješiti problem, posljedice su se osjećale i dalje. Otežano je disala i često nije mogla duboko udahnuti. No naučili smo živjeti s tim, nismo očekivali da će joj se stanje ikada poboljšati…
„’Mama, dišem drugačije! Mogu disati!’, povikala je. Držeći se za srce, ponavljala je kako osjeća neopisivu toplinu…“
Nakon slavljenja i propovijedanja, uslijedila je molitva za ozdravljenje. Kad je gosp. Lončar počeo moliti u jezicima, Jelena je počela vrištati. Prestravila sam se. Što li joj se događa? Nekoliko sekundi kasnije, duboko je udahnula. „Mama, dišem drugačije! Mogu disati!“ povikala je. Bila sam u šoku. Držeći se za srce, ponavljala je kako osjeća neopisivu toplinu. Od toga dana diše kao da nikad nije imala nikakvih problema.
Toga se dana život cijele obitelji drastično promijenio. Naše je dijete ozdravilo, naša je vjera ojačala, naša su srca dotaknuta… Kao da smo svi postali bolje osobe. Od toga dana svi redovito odlazimo na karizmatske susrete i zahvaljujemo Gospodinu na našim kumovima, na Njegovoj neizmjernoj ljubavi i brizi za svako njegovo dijete!
