Foto: Shutterstock
„Vidim u posljednje vrijeme pregršt prekrasnih svjedočanstava pa sam odlučila ovim putem iznijeti i svoje, za koje smatram da bi moglo biti od koristi.
Nekoliko tjedana nakon toga, shvatila sam da mi kasni menstruacija… te da osjećam neke čudne ‘valove’ u svom trbuhu. Lijegala sam u krevet moleći se za to da nisam ostala trudna, tješila se kako je nemoguće, ta dogodilo se samo jednom! Dani su prolazili…
Prije skoro 10 godina, samo dva dana prije negoli sam trebala primiti sakrament potvrde, postala sam žena u činu silovanja. Silovala me osoba kojoj sam vjerovala, za koju nikad ne bih rekla da bi mi mogla nauditi. Šok je bio prevelik – kako za mene, tako i za moje roditelje koji su me čitav život odgajali u vjeri i poniznosti. Krvarila sam danima, prolazila kroz vrlo težak period tijekom kojega sam pred članovima obitelji trebala glumiti da je sve u redu jer sam tih dana slavila sv. potvrdu. Osoba koja je to učinila kažnjena je minimalnom novčanom kaznom, što je tada bilo poražavajuće i za mene i za mog oca, za moju majku.
Nekoliko tjedana nakon toga, shvatila sam da mi kasni menstruacija… te da osjećam neke čudne ‘valove’ u svom trbuhu. Lijegala sam u krevet moleći se za to da nisam ostala trudna, tješila se kako je nemoguće, ta dogodilo se samo jednom! Dani su prolazili, no ‘valovi’ nisu prestajali. Otišla sam s majkom kod ginekologinje tek nekoliko tjedana nakon toga jer je jedino tada imala termin. Majka je bila u suzama tek što smo u čekaonicu sjeli… znajući da bi situacija mogla biti ona kojoj se nitko ne bi nadao, niti ju priželjkivao. Pregled. Ultrazvuk. ‘Trudni ste.’ Majčine suze. Moje suze. Trudim se ne vrisnuti od boli, od nemoći. Znam da dijete nije krivo, ali nisam ni ja. Gledam u to malo stvorenje na ekranu, miče se. Diše. Srce mu kuca. Silazim sa stolca u ordinaciji i sjedam s majkom pred ginekologinju koja kaže: ‘Pa znate, u Sloveniji… ali morate mnogo platiti.’
Četiri mjeseca nakon toga, rodila sam zdravu djevojčicu. Najljepšu djevojčicu na svijetu. Ta djevojčica sada crta stripove, trči najbrže u razredu i mašta o odlasku u svemir, o programiranju, o trčanju na Olimpijskim igrama…
Majka i ja smo se pogledale, još uvijek uplakane. Znala sam da će biti teško, vjerujte mi. Nisam još navršila niti 17 godina, bila sam dijete i sama. Ali čim sam majku pogledala, vidjela sam osobu koja je prošla tešku trudnoću da me iznese na ovaj svijet, kojoj sam vječno zahvalna. Oči koje su me uvijek pratile dok sam rasla. U sebi sam imala dijete, dijete koje ću i ja gledati istim očima. Rekla sam joj ‘ne’ najtiše što sam mogla, grcajući u novom valu suza. Ona je ponovila istu riječ, na iznenađenje ginekologinje.
Četiri mjeseca nakon toga, rodila sam zdravu djevojčicu. Najljepšu djevojčicu na svijetu. Ta djevojčica sada crta stripove, trči najbrže u razredu i mašta o odlasku u svemir, o programiranju, o trčanju na Olimpijskim igrama. Ta se djevojčica sad smije sa mnom, sa mnom gleda filmove. Zajedno plačemo, zajedno se smiješimo, zajedno živimo, zajedno uživamo. Ta je djevojčica sad centar moga svijeta i bez obzira na to kako je nastala – bez nje moj život nikad ne bi bio ovako radostan. Možda nisam izlazila, možda nisam ‘uživala’ u životu… no kad ju pogledam, shvatim kako je moja majka gledala mene. Tim istim očima, tim istim pogledom. Ta je djevojčica moja kćer, moje dijete, srce srca moga, krv krvi moje. Nema veće sreće, nema veće ljubavi.
Zato drage majke… i sve vi koje ste u bilo kakvoj nedoumici…
Nije vrijedno toga. Nije vrijedno tog prvotnog osjećaja gađenja, razočaranja, tuge. Ono što dolazi nakon najveći je dar od Boga kojemu sam i sama svjedočila. Bog vas sve blagoslovio i štitimo život i dalje.
Anonimna pratiteljica stranice „Pravo na Život“
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
