Foto: Pixabay
Na ovoj svetkovini Tijelova, ponovno se pojavljuje ideja sjećanja…
U nedjelju 18. lipnja 2017. godine, na svetkovinu Tijelova, Sveti Otac je predvodio euharistijsko slavlje na prostoru ispred bazilike sv. Ivana Lateranskog, gdje je kazao kako je Euharistija sakrament jedinstva i spomen Božje ljubavi prema ljudima. U nastavku možete pročitati cjelovit tekst propovijedi.
„Ovo činite meni na spomen…”
Na ovoj svetkovini Tijelova, ponovno se pojavljuje ideja sjećanja. Mojsije narodu govori: „Sjećaj se svih puta kojim vas je Gospodin, Bog vaš vodio. Da ne zaboraviš Gospodina, Boga svoga koji te hranio u pustinji s manom (Dt 8,2, 14, 16). Isus će nam reći: „Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor 11,24).
Spominji se Isusa Krista, reći će Pavao svom učeniku. „Živi kruše, siđi s neba“ (Iv 6, 51) je sakrament sjećanja, koji nas na pravi i opipljiv način podsjeća na priču o Božjoj ljubavi prema nama. «Spominji se Isusa Krista».
„Sjeti se!”
Danas, svakom od nas, riječ Božja kaže: „Sjeti se!“ Sjećanje na djela Gospodnja vodilo je i jačalo hod njegovog naroda kroz pustinju; Sjećajući se svega što je Gospodin učinio za nas, temelj je naše osobne povijesti spasenja. Sjećanje je bitno za vjeru, kao što je to voda za biljku. Biljka bez vode ne može ostati živa i donijeti plod. Niti vjera, osim ako iz dubine ne crpi iz sjećanja na sve što je Gospodin za nas učinio.
„Sjećanje nam dopušta da nikada ne zaboravimo tko je to koji nas ljubi i kojega smo pozvani ljubiti zauzvrat”
Sjećati se. Sjećanje je važno, jer nam dopušta da živimo u ljubavi, da budemo promišljeni; da nikada ne zaboravimo tko je to koji nas ljubi i kojega smo pozvani ljubiti zauzvrat. Ipak, danas je ova jedinstvena sposobnost koju nam je Gospodin dao znatno oslabila. Usred toliko sulude aktivnosti, čini se da mnogi ljudi i događaji prolaze u vrtlogu. Brzo okrenemo stranicu u potrazi za novostima, a ne možemo zadržati sjećanja. Ostavljajući svoja sjećanja i živeći samo za ovaj trenutak, riskiramo da ostanemo na površini stvari, stalno u pokretu, bez silaženja dublje, bez šire vizije koja nas podsjeća na to tko smo i kamo idemo. Na taj način, naš se život razvija rascjepkan te iznutra otupljuje.
„Euharistija ima okus Isusovih riječî i djelâ, okus njegove muke i miomiris njegova Duha”
Ipak, današnja svetkovina nas podsjeća da nam u našem rascjepkanom životu Gospodin dolazi u susret s ‘krhkošću’ ljubavi, koja je Euharistija. U Kruhu Života, Gospodin dolazi k nama, čineći se skromnim obrokom koji nam ljubazno iscjeljuje sjećanje, ranjeno mahnitim ritmom života. Euharistija je spomen Božje ljubavi. Tamo se „pamte [Kristove] patnje“ (II Vespers, antifona za Veliča) i prisjećamo se Božje ljubavi prema nama što nam daje snagu i podršku na našem putovanju. Zato nam euharistijsko slavlje čini toliko dobra: nije apstraktno, hladno i površno sjećanje, nego živo sjećanje koje nas tješi Božjom ljubavlju. Anamnetičko i mimetičko sjećanje.
Euharistija ima okus Isusovih riječî i djelâ, okus njegove muke i miomiris njegova Duha. Kada ga primimo, naša su srca svladana sigurnošću Isusove ljubavi. Kad to kažem, posebno mislim na vas dječake i djevojčice, koji ste nedavno primili Prvu svetu pričest i danas ste ovdje u velikom broju.
„Euharistija nas čini da se vidimo kao Očeva djeca”
Euharistija nam pruža zahvalno sjećanje, jer nas čini da se vidimo kao Očeva djeca, koju On voli i hrani. Ona nam pruža slobodno sjećanje, jer Isusova ljubav i oprost iscjeljuju rane prošlosti, tiša naše sjećanje na grješke koje smo doživjeli i počinili. Ona nam pruža i strpljivo sjećanje, jer u svim našim nevoljama znamo da u nama ostaje Isusov Duh. Euharistija nas potiče: čak i na najgrubljem putu, da nismo sami; Gospodin nas ne zaboravlja i kad god mu se obratimo, obnavlja nas svojom ljubavlju.
„Isus nas poziva da ga primimo i među sobom dijelimo”
Euharistija nas podsjeća da nismo izolirani pojedinci, već jedno tijelo. Kao što su ljudi u pustinji skupljali manu koja je padala s neba i dijelili je u svojim obiteljima (usp. Ex 16), tako i nas Isus, Kruh koji siđe s Neba, poziva da ga primimo; da ga primimo i među sobom dijelimo. Euharistija nije sakrament „za mene“; ona je sakrament mnogih, koji čine jedno tijelo. Sveti i vjerni narod Božji. Sveti Pavao nas je podsjetio na to: „Jer jedan je kruh, mi mnogi jedno smo tijelo, jer svi sudjelujemo na jednome kruhu“ (1 Kor 10,17).
Zahvalimo Gospodinu za najveći od svih darova
Euharistija je sakrament jedinstva. Tko god je primi, ne može ne biti graditelj jedinstva, jer je izgradnja jedinstva postala dio njegove „duhovne DNK“. Neka ovaj Kruh jedinstva ozdravi našu ambiciju da gospodarimo nad drugima, da pohlepno skladištimo stvari za sebe, da potičemo neslogu i kritiziranje. Neka probudi u nama radost življenja u ljubavi, bez suparništva, ljubomore ili zlobnih ogovaranja.
Sada, kad iskusimo ovu Euharistiju, klanjajmo se i zahvaljujmo Gospodinu za ovaj najveći od darova: živi spomen Njegove ljubavi, koji nas čini jednim tijelom i vodi k jedinstvu.
Izvor: (Vatikanski radio)
Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)
