Faustina Kowalska/ foto: giveninstitute.com; wikipedia.org
Kad je napunila 18 godina, Faustina, odnosno Helena – jer to su joj ime dali na krštenju – zamolila je roditelje dopuštenje za ulazak u samostan. Odlučno su je odbili, iako su oboje bili veoma religiozni. Obitelj Kowalski imala je dvanaest članova i jedva tri hektara obradive zemlje te dva hektra livade. Od toga se nije moglo prehraniti. Otac Stanislav bavio se raznim poslovima, uglavnom radeći kao stolar. Danju je pjevao i molio Godzinki[1], a za zimskih večeri djeci bi čitao životopise svetaca. Ali unatoč svojoj pobožnosti, protivio se Heleninu ulasku u samostan. Bili su toliki siromasi da Helena nije imala ni haljine u kojoj bi nedjeljom išla u crkvu. A što uopće tada i pomišljati o mirazu koji su, u ono vrijeme, sve kandidatice morale donijeti u samostan.
Jedne nedjelje u kolovozu, da bi udovoljila ujaku, Michaelu Rapackomu, koji je imao zadaću izbiti djevojci iz glave njezine planove o ulasku u samostan, pošla je sa sestrom na plesnu zabavu
„Nakon tog odbijanja roditelja, predala sam se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas milosti – iako moja duša nije našla ni u čemu zadovoljstva. Neprestani pozivi milosti bili su za mene velika muka, koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak, Božja milost pobijedila je u duši.“ (Dnevnik, 8)
U to vrijeme Faustina je radila u Łódźu kao sluškinja. Jedne nedjelje u kolovozu, da bi udovoljila ujaku, Michaelu Rapackomu, koji je imao zadaću izbiti djevojci iz glave njezine planove o ulasku u samostan, pošla je sa sestrom na plesnu zabavu.
„Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kada sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, kako mi govori: ‘Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?’ U tom trenutku utihnula je glazba, nestalo društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj svoje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i svoju sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeli su svitati jutarnji sati, samo malo ljudi bilo je u katedrali. Ne pazeći ni na što oko sebe, bacila sam se pred Presveti Sakrament i molila Gospodina da mi podari spoznaju što trebam dalje činiti.
Odmah sam čula riječi: ‘Otputuj odmah u Varšavu, tamo stupi u samostan.’ Podigoh se od molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari. Koliko sam mogla povjerila sam svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekla joj da pozdravi roditelje. Tako sam se oprostila. U jedinoj haljini, bez ičega, pošla sam u Varšavu.
Začuđeni svećenik, vlč. Jakub Dombrowski, umjesto u samostan, poslao je Helenu do jedne svoje poznanice koja je baš tražila kućnu pomoćnicu
Kad sam izašla iz vlaka i vidjela da svatko ide u svom pravcu, uhvatio me strah – što činiti? Komu se obratiti kad nemaš nikoga poznatoga? Rekoh Majci Božjoj: ‘Marijo, vodi me, prati me.’ Odmah sam čula riječi u svojoj nutrini – trebam izaći iz grada i otputovati u jedno selo, tamo ću sigurno naći prenoćište. To sam i učinila.
Sljedećeg jutra rano stigla sam u grad i pođoh u prvu crkvu koju sam ugledala i molila za daljnju volju Božju. Svete mise slavljene su jedna za drugom. Tijekom jedne svete mise čula sam riječi: ‘Idi tom svećeniku i sve mu reci. On će ti kazati što trebaš dalje činiti.’ Nakon završetka svete mise pođoh u sakristiju i iznesoh sve što se događalo u mojoj duši, zamolih za savjet gdje mogu stupiti, u koji samostan.“ (Dnevnik, 9 – 12)
Začuđeni svećenik, vlč. Jakub Dombrowski, umjesto u samostan, poslao je Helenu do jedne svoje poznanice koja je baš tražila kućnu pomoćnicu. Nije pomogao Heleni, već toj „pobožnoj gospođi“ u pronalasku izvrsne pomoći. Djeca gospođe Lipszycove obožavala su Helenu, pa joj gospođa uopće nije namjeravala pomoći u ostvarenju poziva. Helena je stoga na svoju ruku počela tražiti mjesto u kojem od varšavskih samostana. Nažalost, kad bi pokucala na koja vrata, odbili bi ju. I ne uvijek nježno.
[1] Godzinki – poljska pučka marijanska pobožnost, nastala u srednjem vijeku; različite molitve koje se mole tijekom dana, prateći vrijeme časoslova – jutarnja, o trećoj uri, o šestoj uri, o devetoj uri, večernja itd.
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Svaka je duša poseban svijet“ autora Jana Grzegorczyka, koja izlazi uskoro! Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.