Giuseppe Melchiore Sarto rodio se u selu Riese, u venetskom kraju pokraj Trevisa, kao drugo od desetero djece općinskog službenika. Već je u obitelji primio odličan kršćanski odgoj, koji su revni svećenici samo još više produbili. Kao mladi hodočasnik rado je hodočastio u obližnje Gospino svetište Cendrole, te se ondje pobožno i žarko molio. Provodeći solidan kršćanski život od malena, u svojem je nevinom srcu stvorio dobre temelje da mu Gospodin udijeli milost svećeničkoga zvanja.
Dok se nalazio u Padovi, umro mu je otac. Bilo je to 4. svibnja 1852. Taj ga je događaj veoma pogodio, a još više njegovu majku, koja je ostala sama s brojnom djecom. Neki su tada Josipu savjetovali da izađe iz sjemeništa, nađe dobar posao i tako pomogne majci i mladoj braći i sestrama. Mladi bogoslov nije prihvatio taj savjet, a odbacivala ga je i njegova majka, koja je svim srcem željela da on postane svećenikom. Ona je svojim vrijednim rukama, radeći kao švelja, prehranjivala svoju djecu, a Bog je blagoslovio njezine žrtve.
Primivši – jedno za drugim – tonzuru, niže i više redove, Sarto je, 18. rujna 1858. u Castelfrancu bio zaređen za svećenika. Tko je mogao biti sretniji od njega, što je napokon postigao ono što je toliko žarko želio?! Njegovu je radost u punini dijelila i njegova dobra i pobožna majka. I sada će se dogoditi ono, što se može nazvati svojevrsnim čudom. On će se u pet etapa, od kojih je svaka trajala točno devet godina, polako penjati iz jedne službe u drugu. Po devet je godina bio kapelan u Tombolu, župnik u Salzanu, kanonik u Trevisu, biskup u Mantovi i patrijarh u Veneciji. Iz grada na lagunama poći će kao kardinal izbornik u konklave, te će iz njih izaći kao papa Pio X., osjećajući se satrven bremenom što ga mora nositi.
Važnost duhovnog štiva
S obzirom na obaveze, po noći je čitao knjige, uskraćujući si san. Dobra duša, župna kućanica, zabrinula se za njega kad je opazila svjetlo u kapelanovoj sobi u četiri sata ujutro. Izrazivši mu svoju zabrinutost, od njega je čula ove riječi: „Meni je dostatan samo mali san.“ Onda nije čudno, da će taj mladi svećenik u noćnim satima pročitati sva djela sv. Ivana Zlatoustoga, (izdana u 24 sveska), djela sv. Ciprijana (izdana u četiri sveska), Lacordairove propovijedi i mnoga druga teološka djela; zatim Petrarkine pjesme, Erazmovu Pohvalu ludosti te brojne povijesne, matematičke, astronomske i medicinske knjige. Dakako da sve to nije pročitao u Tombolu, već je s čitanjem i učenjem po noći nastavio i dalje, i tako se, i ne znajući, polako spremao da u Crkvi na svoja ramena preuzme i najveću odgovornost.
Kao kapelan u Tombolu, jednom je čuo kako mještani tog sela, koji većinom bijahu trgovci stokom, mnogo psuju. Tužili su se da ne znaju ni čitati ni računati. Revni im je kapelan rekao: „Prijatelji, otvorit ćemo večernju školu.“. I od toga ih je vremena svake večeri poučavao čitanju, pisanju i računanju. Jednog su dana njegovi odrasli učenici rekli svom učitelju: „Velečasni, kako bismo se mogli odužiti svom učitelju za njegov trud?“ Kapelan Giuseppe Sarto, budući papa, odgovorio im je: „On ima samo jednu želju, a ta je da više ne psuju. Ako mu je budu ispunili, onda će ga najbogatije nagraditi.“. A tko tako, kao taj mladi kapelan, teži prije svega za vječnim, neprolaznim dobrima, te za spasenjem duša – taj posjeduje dar Duha Svetoga koji se zove mudrost.
Došavši u Mantovu, odmah je krenuo s poslom. Prema nedostojnim je svećenicima pokazivao čvrstu ruku, no postupak je uvijek ublaživao humanošću i ljubavlju prema osobama. Znao je da će najbolji lijek svećeničkim slabostima biti njegov vlastiti primjer pobožna, neporočna, siromašna i radišna života, a u tome je bio nenadmašiv. Pobrinuo se i za što bolji odgoj budućih svećenika pa je svoje biskupijsko sjemenište preporodio i odgojio generaciju dobrih i revnih svećenika. Sam je preuzeo upravu velikoga sjemeništa, a bio je i profesor moralne teologije i gregorijanskoga pjevanja, u koje je bio zaljubljen, smatrajući ga najvrjednijim i za sveto bogoslužje najprikladnijim. U biskupiji je promicao pouku djece i mladeži, primanje sakramenata i crkvenu glazbu. Odmah je započeo s pastirskim pohodima župama svoje biskupije, a kad ih je sve obišao, sazvao je biskupijsku sinodu na kojoj su bile dane mnoge spasonosne upute.
Biskup kao ministrant
Poznata je zgoda kada je, kao biskup, jednom bio ministrant. Godine 1888. u Rimu se slavio pedesetogodišnji ili zlatni jubilej svećeništva pape Leona XIII. Na slavlje je iz Mantove došao biskup Giuseppe Sarto. Tom se zgodom našao u sakristiji u bazilici Sv. Petra u Vatikanu, te je ondje ugledao svećenika spremna za misu, ali nije bilo ministranta. Biskup mu se odmah ponudio za ministranta. Kad se svećenik iz poštovanja tome usprotivio, biskup mu je rekao: „Budite bez brige, ja znam ministrirati, hajdemo na oltar!“ Taj će ponizni biskup jednom postati papa, a toga će svećenika imenovati biskupom u Bergamu. Budući je svetac, Pio X., dobro razumio i u djelo provodio Isusovu riječ: „Svaki koji se uzvisi, bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen.“ (Lk 14,11).
Jednom je, 1905. godine, u audijenciju primio skupinu prvopričesnika i izrekao im kratak nagovor. Potaknuo ih je da češće posjećuju Isusa u Svetohraništu. Među ostalim rekao im je sljedeće: „Ako netko nekoga istinski ljubi, onda tu osobu želi češće vidjeti, biti joj blizu i s njom razgovarati. Tako je to i s Isusom. Ako ga netko iskreno ljubi, neće proći mnogo vremena, a da ga ne posjeti i s njime porazgovara. Djeco, ljubite Isusa i češće Ga posjećujte!“. Da Isus želi posjete, znamo iz Evanđelja.
»Rođen sam kao siromah, živio kao siromah te želim kao siromah i umrijeti!«
Glavni ciljevi pastirskog djelovanja Svetog Pija X. bili su: sačuvati čistoću kršćanskog nauka, reformirati crkveno pravo, produbiti duhovni života klera i puka te promicati euharistijski život i praksu. Njegova oporuka započinje ganutljivim riječima: „Rođen sam kao siromah, živio sam kao siromah i želim kao siromah i umrijeti!“. Poput sv. Franje Asiškog, i sveti je Pio X. bio prijatelj životinja. Stoga je pozdravljao i blagoslivljao društva za zaštitu životinja. Motiv je takva stava bio: i životinje su Božja stvorenja, koja ga i nesvjesno slave.
Molitva papi sv. Piju X.
Slavni sv. Pio X., nastojao si „obnoviti sve stvari u Kristu.“
Podari mi istinsku ljubav za Isusa,
da mogu živjeti samo za Njega.
Pomozi mi steći živi žar i iskrenu volju
da žudim za svetošću života
i da se mogu okoristiti
dragocjenom vrijednošću Presvete Euharistije u žrtvi i sakramentu.
Po tvojoj ljubavi prema Mariji, Majci i Kraljici svih ljudi,
užeži moje srce nježnom odanošću prema njoj.
Blaženi uzore svećeništva,
priskrbi nam pobožne, predane svećenike
i umnoži svećenička i redovnička zvanja.
Rastjeraj zbrku, mržnju i tjeskobu,
te prikloni naša srca miru i slozi,
da svim narodima zavlada slatko kraljevstvo Kristovo.
Amen.
Sv. Pio X, moli za mene i (spomeni neku određenu nakanu).
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
