Sveti Nicefor, carigradski patrijarh, mučenik i bizantski povjesničar, rođen je oko 758. u Carigradu, kao sin carskog tajnika Teodora i Eudokije, uglednih i pobožnih roditelja, koje su progonili ikonoklasti, kipoborci, fanatični protivnici štovanja svetih slika, ikona i kipova. Njegov životopis napisao je Ignacije Slatkopojac, đakon i sakristan crkve svete Sofije u Carigradu, a poslije metropolit u Niceji. Nicefor se rodio za vladavine cara Konstantina V. Kopronima, žestokog ikonoklasta, koji je carevao od 741. do 775. Niceforov otac Teodor ostao je vjeran štovanju svetih slika pa uhvaćen, išiban i prognan u Niceju. Ondje je i umro oko 767. godine. Njegova supruga Eudokija dijelila je sudbinu svoga muža, a usput je vodila brigu o djeci, njihovu odgoju i izobrazbi. Poslije je prigrlila monaški život, a umrla je nakon Niceforova uzdignuća na čast patrijarha.
Napustio je dvorski život i povukao se u samoću
Nicefor je od svojih roditelja naslijedio čvrsta načela, vjernost i dosljednost. Za vladavine cara Leona IV. (775. – 780.) izabran je za carskog tajnika, iako nije navršio ni 30 godina. Sudjelovao je 787. na Drugom nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Zabrinut za spas duše, željan pustinjačkog mira i molitvenih razmatranja, napustio je dvorski život i povukao se u osamu na istočnu obalu Bospora. Ondje je na obali Crnog mora osnovao samostan svetog Teodora, a njegov imenjak, car Nicefor, imenovao ga je oko 802. upraviteljem najveće carigradske ubožnice. Nakon smrti patrijarha Tarasija, Nicefor je 18. veljače 806., iako laik, protiv svoje volje izabran na tu visoku i odgovornu službu.
Posvećen je za biskupa 12. travnja 806. godine. Razdoblje njegove vladavine bilo je izuzetno burno, ispunjeno sukobima s biskupima, monasima i dvorom. U nekoliko navrata pokušali su ga ubiti, a na kraju je dospio u progonstvo. Došao u sukob s carem Lavom V. Armencem, pobornikom ikonoklastičke politike, koji ga je 815. prognao. Nakon 14 godina izgnanstva, Nicefor je preminuo 2. lipnja 828., kraj Kalcedona u Bitiniji (Mala Azija), na istočnoj obali Bospora, u samostanu svetog Teodora koji je osnovao.
Jedan je od najznačajnijih bizantskih povjesničara
Njegov životopisac Ignacije uspoređuje ga sa svecima Starog i Novog zavjeta, a veliki bizantski monah, asket, polemičar i književnik, sveti Teodor Studit, iako ponekad u sukobu s Niceforom (Nicefor je bio pomirljiviji i blaži duhovnik), uzdiže ga kao „veliko sunce pravovjerja“ i „Kristova priznavatelja“. Do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika došlo je 843. godine. Niceforove relikvije svečano su 847. prenesene u Carigrad. Najprije su bile izložene u crkvi svete Sofije, a na današnji dan, 13. ožujka, svečano su pokopane u crkvi Svetih apostola. Sveti Nicefor, vrstan govornik i pisac, jedan je od najznačajnijih bizantskih povjesničara VII. i VIII. stoljeća. Bio je odgovoran pastir svoga stada, branitelj čiste i prave vjere pa je opravdano nazvan „duhovnom i plodnom maslinom, zasađenom u domu Gospodnjem“. Autor je djela „Kratka povijest“, koje obuhvaća razdoblje od 602. do 769., te kronoloških tablica. Napisao je brojna teološka djela u obranu štovanja ikona. Prilog o svetom Niceforu pruža nam prigodu da navedemo stajalište Drugog vatikanskog sabora o štovanju svetih slika: „Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici časte; ali neka to bude u umjerenom broju i prikladnim redom, kako ne bi kod kršćanskog puka izazvale čuđenje ili popuštale manje ispravnoj pobožnosti‟ (Uredba o bogoslužju, br. 125).
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
