Važnost oca u odgoju budućeg sveca

Gregorio Giovanni Gaspare Barbarigo rodio se 1625. u Veneciji kao prvorođenac. Obitelj Barbarigo je potjecala iz Istre. U njoj je bila tradicija da brigu za vjerski, ćudoredni i politički odgoj djece preuzme osobno otac. Kad je Grguru bilo šest godina, ostao je s troje braće bez majke. No imao je sreću da mu je otac bio uistinu uzoran, u svakom pogledu. Bio je to kršćanin koji je svaki dan molio Mali časoslov Majke Božje. Grgur je u njemu imao odličnog vođu, pomoćnika i savjetnika. U sedmoj godini života prvi put se ispovjedio, a u desetoj prvi put pričestio.

Umjesto blistave diplomatske karijere odabrao Božju službu

Jednog je dana mladi Barbarigo u kőlnskoj katedrali pobožno molio Časoslov Majke Božje. Ondje ga je uočio papinski nuncij Chigi i sklopio s njime prijateljstvo te postade Barbarigov duhovni vođa. On je pobožnog mladića uveo u humanističku duhovnost sv. Franje Saleškoga. Da je ostao u svijetu, Barbarigo bi u Mletačkoj Republici mogao načiniti blistavu diplomatsku karijeru. No, on je osjetio da ga Bog zove u svoju službu i ništa ga nije moglo spriječiti u njegovu nastojanju da služi Gospodinu. Završio je teologiju, obukao kleričko odijelo te ga je 1655. g. za svećenika zaredio sam venecijanski patrijarh.

Ništa ne boli tako nego kad te „tvoj” ne razumije

Posebnu je pažnju posvećivao osnivanju škola kršćanskog nauka. Neke su se od njih razvile u prave teološke akademije. Uz taj je rad promicao i onaj karitativni i socijalni. Bio je, dakle, pravi reformator biskupije, uzoran pastir, zauzet u svakom pogledu. Papa ga je prvo imenovao biskupom u Bergamu, a onda i kardinalom. Vrativši se sa svečanog konzistorija iz Rima, Barbarigo je održao biskupijsku sinodu. U radu za obnovu biskupije došao je u sukob sa svojim kanonicima, što mu je zadalo prilično jada. Ništa nije bolje prošao ni u nekim samostanima, gdje je nastojao obnoviti palu redovničku stegu.

Umalo postao i papa

Došavši u Padovu, nastavio je unatoč svemu rad koji je bio započeo u Bergamu. I Bog mu je to omogućio jer je u Padovi upravljao biskupijom 33 godine. Rad je prekidao odlaženjem u Rim na izbor pape Klementa IX. 1667., Klementa X. 1670., Aleksandra VIII. 1689. i Inocenta XII. 1691. U posljednja dva izbora umalo da sam nije bio izabran za papu.

Izmučen radom odlazi Gospodinu

Papa ga je imenovao vizitatorom samostana te članom raznih kongregacija. Kad je svetac bio na samrti, samo u gradu Padovi bijahu 42 škole kršćanskoga nauka, a u cijeloj pak biskupiji 314 takvih škola. Umro je umoran od napora 1697. godine.