Foto: Shutterstock

Tražiti društvo i izbjegavati ga dvije su krajnosti koje su u svjetovnoj pobožnosti, o kojoj ti govorim, za svaku osudu. Izbjegavanje društva u sebi sadržava prijezir prema bližnjemu, a njegovo traženje upućuje na besposličarenje i beskorisnost. Bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe da bismo pokazali kako ga ljubimo, ne smijemo ga izbjegavati, a da bismo pokazali kako i sami sebe ljubimo, moramo boraviti u sebi kad u sebi jesmo. U sebi jesmo kad smo sami: Misli na sebe, kaže sveti Bernard, pa onda na druge. Dakle, ako te ništa ne sili da ideš u društvo ili da društvo pozivaš k sebi, ostani u sebi i druži se sa svojim srcem; no, ako ti društvo dođe ili ako te opravdan razlog nuka da kamo pođeš, idi, Filotea, za ime Božje, pa se s bližnjim druži rado i srdačno.

„U svim se društvima osobito cijene otvorenost, jednostavnost, blagost i skromnost“

Zla su društva ona u kojima se ljudi druže uz kakvu zlu nakanu ili u koje se umiješaju poročne, nerazborite i razuzdane osobe; od takvih prijatelja treba zazirati onako kako pčele zaziru i bježe od roja obada i stršljena. Znoj, dah i slina onih koje ugrize bijesan pas opasni su za druge, osobito za djecu i ljude osjetljivije naravi; isto tako, opasno je družiti se s opakim i razuzdanim osobama, osobito s onima čija je pobožnost još krhka i nježna. Neka su društva korisna samo za zabavu i opuštanje nakon ozbiljna posla i ni za što drugo; takvim se društvima ne treba potpuno predavati, ali se u njima može provesti vrijeme za odmor. Neka društva smjeraju samo na uljudno ophođenje; to su uzajamni posjeti, razni skupovi na kojima se bližnjemu iskazuje kakva posebna počast; prema takvim društvima ne smijemo biti pretjerano revni, ali ne smijemo ni biti neuljudni i potpuno ih prezreti, nego trebamo skromno izvršiti ono što nam je dužnost, pazeći pritom da ne budemo ni neuglađeni ni nesmotreni.

Tu su još i korisna druženja i sastanci pobožnih i kreposnih osoba; često viđanje s takvima bit će ti, o Filotea, od silne koristi. Loza zasađena među maslinama rađa masnim grožđem koje ima okus maslina; duša koja je često među kreposnim ljudima neizbježno poprima i njihove osobine. Sami trutovi ne mogu praviti med, no kad su u zajednici s pčelama, pomažu im u tome; od velike nam je stoga koristi vježbati se u pobožnosti i družiti se s pobožnim dušama. U svim se društvima osobito cijene otvorenost, jednostavnost, blagost i skromnost. Neki se ljudi ophode neumjereno i usiljeno, u svemu se prenemažu pa odmah svakomu dosade; isto bi tako svakomu dosadio i onaj tko bi u šetnji brojio svaki korak, svaku riječ izgovarao pjevajući; oni koji se uvijek i u svemu ophode uglađeno i sve čine odmjereno također silno dosađuju društvu; iz takvih se ljudi stalno širi svojevrsna uobraženost. U društvu uvijek mora prevladavati umjereno veselje. Svetog Romualda svetog Antuna silno hvale zato što su, unatoč velikoj strogosti, uvijek bili vedra čela i lica, a rijeci su bile radosne i uljudne. Veseli se s veselima, a ja ti s Apostolom ponavljam: Veseli se uvijek, ali u Gospodinu, a tvoja čednost neka bude svima znana.

Duhovna i izvanjska samoća

Da bi se mogla veseliti u Gospodinu, veselje ti mora biti ne samo slobodno nego i pošteno: to kažem, jer ima i takvih slobodnih stvari koje nisu i poštene; a da bi se čednost na tebi vidjela, čuvaj se drskosti, koje su uvijek vrijedne prijekora; bezumna li i drska smijeha i veselja izazove li se on tako da se jednomu podmetne noga, drugoga ocrni, trećega podbode, ludomu naudi. No, osim duhovne samoće u koju se možeš povući i usred najvećega društva, što sam ti već prije razložio, moraš ljubiti i pravu, izvanjsku samoću, pri čemu ne moraš poput Marije egipatske, sv. Pavla, sv. Antuna, Arsenija i mnogih drugih otaca pustinjaka otići u pustinju, nego će biti dovoljno da se na neko vrijeme povučeš u svoju sobu, vrt ili u neki drugi prostor, gdje ćeš do mile volje moći skloniti srce i obnoviti dušu pobožnim razmatranjima i svetim mislima, ili nabožnim štivom, kao što je to znao činiti veliki biskup nazijanski, koji je o sebi ovako govorio: U zalazak Sunca šetao sam potpuno sam uz obalu mora; navikao sam to činiti kako bih se odmorio i otresao svakodnevnih briga; odmah zatim priča o dobroj misli koja mu je tako pala na pamet, a o kojoj sam ti već govorio.

Tu je i primjer svetog Ambrozija, o kojemu sveti Augustin kaže da ga je često, ušavši u njegovu sobu (a k njemu je uvijek svatko mogao doći), znao zateći kako čita; pričekao bi neko vrijeme, i onda, da ga ne bi ometao, otišao bez riječi, pomislio bi, naime, kako taj pastir ima tako malo slobodna vremena da bi osvježio duh nakon silnih poslova koje je morao obavljati, i šteta bi mu ga bilo oduzimati. Tako su i Apostoli jednoga dana Gospodinu rekli kako su propovijedali mnogo učinili: Dođite, reče im On, u samoću, malo otpočinite.

Ulomak iz knjige „Filotea – uvod u pobožni život“ autora Franje Saleškog.

Izdavač: Naklada sv. Antuna