Danas slavimo svete Fabijana i Sebastijana, mučenike iz III. stoljeća. Prema legendi Fabijan je bio seljak i laik, koji se je slučajno zatekao u Rimu upravo na dan izbora pape. Bijela golubica sletjela je usred okupljenog mnoštva na njegovu glavu, a nazočni kler i vjernici shvatili su to kao znak Svetog Duha i aklamacijom ga izabrali za dvadesetog Kristovog namjesnika. Sveti Fabijan postao je papom 236. godine, a pamti se naročito po velikoj ljubavi koju je pokazivao prema siromasima, kao i brizi o tome da imena mučenika za ime Kristovo ostanu zapisana i zapamćena. Podijelio je Rim u sedam okruga i spominje se da je sedmorici đakona povjerio brigu za siromahe, a sedmorici podđakona dužnost da bilježe djela svetih mučenika, osobito njihovu muku i smrt. Vjernost i hrabrost mučenika bila je snažan poticaj za sve kršćane koji su za vjeru bili spremni žrtvovati i život.
Borac protiv krivovjerja
Borac protiv krivovjerja, slao je misionare u Galiju, među njima svetog Dionizija i još šestoricu biskupa. Prema predaji pokrstio je cara Filipa i njegovog sina. Poginuo je mučeničkom smrću na današnji dan, 20. siječnja 250., za vrijeme Decijeva progonstva, i pokopan je u Kalistovim katakombama, o čemu svjedoči grčki napis na njegovom grobu. O mučeništvu svetog Fabijana sačuvane su dvije poslanice, jedna slavnoga kartaškog biskupa svetog Ciprijana, a druga Rimske crkve. Obje ga prikazuju kao mučenika koji je dao primjer vjere i jakosti.
Život sv. Sebastijana
Sveti Sebastijan rodio se oko 256. godine, po nekima u Milanu, a po nekima u Narbonneu (Galija). Vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin, a školovao se u Milanu. Posvetio se vojničkom staležu i postao zapovjednikom Dioklecijanove tjelesne straže u Rimu. U vrijeme najkrvavijih progona kršćana, oko 288. godine, Sebastijan, carski miljenik, posjećivao ih je u zatvoru i donosio im hranu. Činio je čuda, ozdravljao bolesnike i obraćao pogane, među njima i mnoge vojnike, na kršćanstvo. Zbog toga je optužen, a kako se nije htio odreći vjere, osuđen je na smrt. Privezan je za stablo, a vojnici su ga gađali strelicama sve dok nije izgledao poput bodljikavog ježa. Misleći da je mrtav, prišla mu je kršćanka, sveta Irena Rimska, kako bi ga pokopala, ali on je bio živ. Irena ga je prenijela u svoju kuću i njegovala ga dok nije ozdravio.
Mučeništvo
Sebastijan nije htio pobjeći od mučeništva pa je prišao caru Dioklecijanu za vrijeme jedne šetnje i optužio ga za surovost prema kršćanima. Car se prestrašio vjerujući da pred sobom ima duha, ali kad se uvjerio da je Sebastijan živ, dao ga je istući do smrti i baciti u jedan kanal. Kršćani su ga izvukli i pokopali u katakombama (Via Appia u Rimu), koje su poslije nazvane njegovim imenom. Tada je i prvi put upotrijebljen naziv katakombe (ad catacumbas). Poslije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika, San Sebastiano fuori le mura (Sveti Sebastijan izvan zidina).
„Opis smrti i ukop mučenika“
Ranokršćanska hagiografska zbirka „Opis smrti i ukop mučenika“ svjedoči o njegovom štovanju. U srednjem vijeku osobito je štovan kao zaštitnik od kuge, a od renesanse je postao popularan lik u likovnim umjetnostima, prikazivan kao mladić čije je tijelo izrešetano strelicama (Botticelli, Memling, Mantegna, Perugino, Dürer, Carpaccio, Tizian, Van Dyck, Reni, El Greco, Delacroix i drugi).
Svetima Fabijanu i Sebastijanu posvećena su naselja, župe, crkve i kapele i u hrvatskim krajevima.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
