Kršten tek u 18. godini života
Efrem se rodio u gradu Nisibisu u Mezopotamiji. To je današnji Nusaibin u jugoistočnoj Turskoj. Efremovi su roditelji bili dobri kršćani pa su u tom duhu odgojili i svoga sina, koji je ipak, prema tadašnjem običaju, kršten tek u 18. godini života. Nakon krštenja Efrem je neko vrijeme proveo kod glasovitog nisibijskog biskupa Jakova. Efrem doskora postade učiteljem na slavnoj teološkoj školi u Nisibisu, koja se naročito proslavila proučavanjem Svetoga pisma.
Izdržljivost kao vrlina
Efrem je bio čovjek izdržljiv pa je ustrajao u svom učiteljskom i spisateljskom radu i u veoma teškim i nepovoljnim prilikama. Nije se u svojoj djelatnosti dao smesti nikakvim nepogodama. Bio je prodoran i uporno je plovio protiv struje. U tim su prilikama nastali njegovi poznati Govori o vjeri. U Edesi je jedno vrijeme živio u jednoj spilji, najprije kao pustinjak, a zatim je počeo djelovati na teološkoj školi.
Potrebno je boriti se protiv krivog nauka i zabluda
Efrem se najviše bavio proučavanjem i osvjetljavanjem Svetoga pisma. Napisao je tumač Diatesaronu ili Harmoniji četiriju evanđelja. Njegovo se opisivanje prave vjere temelji na Svetom pismu. S citatima Svetog pisma u pjesmi i prozi borio se protiv raznih krivih nauka svoga doba. Kako su mu pjesme bile raširene i postale obljubljene među pukom, postao je upravo na taj način velikim učiteljem, prosvjetiteljem i braniteljem od zabluda.
Položiti život za prijatelje
U zimi 372/73. u Edesi je zavladala velika glad. Efrem se tada pokazao na djelu. Zauzeo se da namakne živežnih namirnica i da ih podijeli izgladnjelim siromasima. Taj ga je rad tako iscrpio da je mjesec dana nakon povratka u svoju pustinjačku spilju preminuo. Prema Edeskom ljetopisu bilo je to 9. lipnja 373. Njegovim se tekstovima sirska Crkva služi i danas. Sirci su svome velikom pjesniku i teologu sv. Efremu dali časni naslov „Harfa Duha Svetoga”. On je i jedini svetac sirskoga jezika koga je Katolička crkva po Benediktu XV. proglasila svojim naučiteljem.
