Sveti Bonaventura je franjevac, biskup i kardinal. Proglašen je crkvenim naučiteljem, a nazivan je „serafskim učiteljem”.
Bonaventura je doživio brojna čuda: prvo još kao dječačić (po zagovoru sv. Franje bio je čudesno ozdravljen od teške bolesti); zatim euharistijska čuda, a čuda su ga nastavila pratiti i nakon ovozemaljskog života: kada su 1434. godine njegovi ostaci preneseni u novu crkvu podignutu u Lionu u čast sv. Franje, utvrđeno je da je njegova glava savršeno očuvana, a jezik crvene boje kao u živa čovjeka…!
Napisao znamenit životopis sv. Franje
Rođen je u Bagnoregiu, u talijanskoj pokrajini Laciju. U dvadeset i drugoj godini ušao je u franjevački red i odmah je poslan na teološki studij u Pariz, gdje je postao blizak prijatelj dominikanca sv. Tome Akvinskoga, bez obzira na to što su kasnije slijedili dvije različite teološke škole. Nakon što je postigao doktorat iz filozofije, od 1248. do 1257. predavao je na pariškom sveučilištu i bavio se pisanjem, temeljeći svoj rad na sv. Augustinu. U trideset petoj godini života postao je generalni ministar Reda manje braće. Puno je učinio za svoj red, koji se je tek oblikovao. Putovao je diljem Europe da bi učvrstio zajednicu, naviještajući pravu vjeru i istinski crkveni nauk u vremenu mnogih zastranjenja te je tako postao utemeljiteljem franjevačke teološke škole. Napisao je i znamenit životopis sv. Franje.
Euharistijsko čudo
Bio je mistik, čovjek duboke molitve te velike i iskrene pobožnosti. Naročito je štovao Srce Isusovo, a Bog ga je obilato nagradio svojom milošću, pa i čudesima. Tako se je jednom zgodom, kad je u svojoj poniznosti smatrao da nije dostojan služiti misu te je samo nazočio misi, posvećena hostija s oltara podigla i otišla ravno u njegova usta. Isto se je čudo ponovilo na njegovoj smrtnoj postelji, kad mu zbog bolesti nije bilo moguće primiti pričest te su mu samo donijeli Presveto da ga gleda i štuje. Međutim Gospodin se je htio sjediniti s njim te je hostija napustila ciborij u otišla ravno u njegova usta.
Zaštitnik teologa i znanstvenika
Odbio je preuzeti službu nadbiskupa Yorka, ali ga je papa Grgur X. 1273. imenovao kardinalom i biskupom Albana, u njegovu rodnom Laciju, te je tu službu morao prihvatiti.
Prije smrti se je odrekao službe upravljanja franjevačkim redom. Umro je u Lyonu, na zasjedanju Drugoga lionskog sabora, čiji je bio glavni protagonist. Papa Grgur X. na Saboru je održao žalobni govor, ističući da je Crkva njegovom smrću pretrpjela nesagledivu štetu, te je naložio svim svećenicima da služe misu za njegovu dušu.
Papa Siksto IV. proglasio ga je 1482. svetcem, a Siksto V. 1588. crkvenim naučiteljem. Spomendan mu je 15. srpnja. Zaštitnik je teologa, filozofa, znanstvenika, a zaziva ga se za pomoć i kod bolesti probavnih organa.
Poticajna misao
Kada molimo, glas našeg srca mora biti glasniji od riječi koje nam izlaze iz usta.
