Bernardova majka bila je uzorna kršćanka. Životopisci ju slave kao izvanrednu ženu i divnu majku. Spomendan ove blaženice slavi se 4. travnja. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka, koji je bio sklon sabranosti, što dušu čini raspolaživom za kontemplaciju. Dječak je već u to doba, uz učenje, napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu su se već tada nazirali prvi znakovi budućega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Iz mladenačkih dana valja spomenuti kako je jedne božićne noći u snu doživio preslatku viziju djeteta Isusa. Taj će doživljaj u njemu ostaviti neizbrisive tragove i stvoriti uvjete za njegovu izvanrednu pobožnost prema utjelovljenoj Božjoj Riječi.
Smrt majke i posebna ljubav prema Mariji
Drugi, žalosni događaj ostavit će u Bernardu također traga. Bila je to smrt njegove vrijedne i dobre majke Alete, koja je teško pogodila sedamnaestogodišnjeg mladića Bernarda, koji je po svojoj naravi bio veoma osjećajan i zatvoren. Smrt majke u njemu je prouzrokovala jedno bolno i krizno razdoblje. Životopisci spominju kako je čuvstveno bio veoma živo vezan uz majku, a i ona uz njega. Navodno je ona, dok ga je još nosila pod srcem, imala neko proročko viđenje u kojemu je spoznala njegovu buduću duhovnu veličinu. Majka ga je od sve djece najviše i voljela. Dobri poznavatelji sv. Bernarda misle da je, možda baš to žalosno iskustvo, bilo povodom da se kasnije tako silno veže uz nebesku Majku Mariju. Njegova će marijanska pobožnost biti jedna od značajki njegove duhovnosti, velika tema njegovih govora i spisa, tako da će ga neki nazivati „marijanskim naučiteljem“.
Nakon majčine smrti, sveti se Bernard jedno vrijeme osjećao izgubljenim. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajalo je četiri godine. Kroz tu je kušnju sazrio, pa se 1111. povukao u Châtillon, a za njim su brzo pošla sva braća i neki rođaci. U travnju 1112., s još tridesetoricom mladića koje bijaše pridobio – među njima bijahu i njegova četiri brata, stupio je u reformirani samostan Cîteaux.
Poput Isusa sipao je i širio „duhovni oganj“
Taj je samostan bio kolijevka cistercitskog reda, a Bernard će ostati njegov najveći sin. Svojim će se sinovima, kao redovnik, pridružiti i njihov otac Tescelin. Tada je to bila senzacija prvoga reda. Bernard je tada prvi put pokazao privlačnu snagu svoje ličnosti, jer on je bio vođa i pokretač te skupine mladih, koji su ostavili svijet i prihvatili stroga pravila cistercitskoga načina života. Takvu će snagu Bernard ižarivati iz sebe, te će, kao cistercit, postati duhovni vođa i jedna od najvećih ličnosti svoga vremena. Kao mladi redovnik, danju i noću uronjen u molitvu i razmatranje sv. Pisma, usvojio je sveobuhvatnu spoznaju Božje Riječi, kao i karizmu naviještanja i pisanja. Bio je bez sumnje najveći crkveni govornik tadašnje Europe. Mnoštvo je bilo zaneseno njegovom riječju kojom je, poput Isusa, sipao i širio duhovni oganj. On je poput Gospodina Isusa, na svoj način raznosio nebeski oganj po cijeloj Europi.
Gospa ga je čudesno ozdravila
Kao što smo ranije spomenuli, Marija se svetom Bernardu ukazala već u najranijoj mladosti i to u božićnoj noći, držeći djetešce Isusa na rukama. Tada mu je protumačila smisao i tajnu rođenja njezina Sina. I u jednoj bolesti, koju su liječnici proglasili neizlječivom, ukazala mu se Gospa, stavila na njega ruku i on je u tom trenutku ozdravio. Kao što je, kao dječak, bio vezan uz svoju majku Aletu, Bernard se isto tako u iskrenoj molitvi obraćao svojoj nebeskoj majci Mariji. O njoj mu nikad nije bilo dosta govoriti. Nijedna mu propovijed ne bijaše bez oduševljene hvale Mariji.
Sveti se Bernard jednom sastao s čovjekom koji se odao psovci i zaklinjanju. Pošto mu je pokazao rugobu, ali i grešnost psovke, zamolio je da se barem za tri dana suzdrži od psovke i to na slavu Presvetoga Trojstva. Čovjek je to prihvatio te je nakon tri dana došao opet sv. Bernardu. Ovaj mu je put preporučio da opet tri dana ne psuje – taj put na čast Majke Božje. Čovjek je poslušao i održao riječ. I opet je došao k svecu. Taj ga je zamolio da opet tri dana ne psuje i to na čast svih svetih. Čovjek je to prihvatio i opet je održao riječ. Pošao je opet k svecu koji mu tada reče: „Budući da vidim da je popravak lako moguć, kad se stvar ozbiljno shvati, ovaj te put ne molim da ne psuješ samo tri dana, nego sve do smrti.“. Pokazao mu je put – odluku koju valja često obnavljati.
Četiri anđela
O sv. Bernardu pripovijeda se i kako je jednog dana ušao u crkvu punu molitelja. Ondje je imao viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova Anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije praktički bilo ništa zapisano. Svetac je o tom razmislio, te je spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše srebrnim slovima predstavlja molitelja koji pomno pazi na smisao riječi molitvenog obrasca, ali ne moli s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše tintom, predstavlja molitelja koji ne pazi ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti, koji piše vodom, predstavlja molitelja koji u crkvi uopće ne misli na Boga, nego na svjetovne stvari.
Molitva sv. Bernarda
Spomeni se, o predobrostiva
Djevice Marijo,
kako se nije nikada čulo
da si ikoga zapustila
koji se k tebi u zaštitu utekao,
tvoju pomoć zatražio
i tvoj zagovor zaprosio.
Ovim pouzdanjem obodren,
utječem se i ja k tebi,
Djevice djevica.
K tebi, Majko, dolazim,
pred tobom eto stojim ja grešnik
i uzdišem.
Nemoj, Majko Riječi Božje,
prezreti mojih riječi,
nego ih milostivo poslušaj i usliši.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
