Sveti Augustin (Aurelije Augustin) rodio se 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, a imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će se Augustin moći obrazovati samo uz obilnu pomoć jednoga svog zaštitnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristična cijeli život.
Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka. Augustin je bio veoma živahna duha, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti.
U Madauri je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Kad mu je bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo.
„Biblija je bijedna knjiga”
Iako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje je postizao. Uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i u duši mu se poče buditi „ljubav prema mudrosti”. Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.
Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom.
Poslije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim će predavati retoriku u Rimu.
„Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”
Sveta je Monika, majka svetog Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva joj je dugo bila neuslišana. Kad je Augustin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati, Monika se pobojala da će u velikom gradu za njega biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro sva u strahu doznala da je njezin sin otputovao.
Zašto Bog nije uslišao njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: „Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”
Borba za dušu
Augustin je gutao propovijedi sv. Ambrozija, tadašnjeg milanskog biskupa. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: „O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.”
Augustina je Božja milost, koju je za njega ustrajno molila majka Monika, pratila ukorak. U ruke dobiva životopis sv. Antuna pustinjaka iz pera sv. Atanazija, koji ga ostavlja pod dubokim dojmom. Divi se idealu mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru.
Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u svojim Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Ondje je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgor. Vapio je: „A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: „Tolle – lege, tolle – lege!” (lat. Uzmi i čitaj!) Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: „Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14).
Konačno obraćenje i poslanje
Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: „Stenjem pod teretom svoje biskupske službe.”
Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi.
Misli svetog Augustina
Duša se hrani onim što je veseli.
Čovjek može biti spašen samo odlukom Božje volje. Po svojoj volji Bog bira one koje želi spasiti. Zato predestinacija uvijek postiže svoj cilj, a ta je sigurnost života. Svi ljudi su zbog Adamova grijeha osuđeni na smrt, a oni koje Bog ne želi spasiti zauvijek će propasti. (Božji grad)
Bog je beskrajna sfera čije je središte svugdje, a periferija nigdje.
Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokim prostranstvima oceana, i kružnom pokretu zvijezda, a pored sebe prolaze i – ne čude se ničemu.
Što su iz radoznalosti saznali, to su iz oholosti izgubili.
Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom, nego samo s onim što mi podrazumijevamo pod prirodom.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
