Sveta majka
Majka Marta malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom. Onaj koji vjeruje u Boga, u Krista, njemu molitva postaje posve prirodna potreba. Kako bismo mogli ne razgovarati i ne obraćati se onim osobama za koje vjerujemo da su nas stvorile, otkupile, posvetile? Vjerovati, a ne moliti, bilo bi doista čudno i neprirodno. Ispravan odgoj za molitvu nije ništa nametnuto. Prava molitva izlazi iz srca koje vjeruje. Sveti je Alojzije veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru.
Dodatna vrlina, koju je majka usađivala u srce Alojziju, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža: ljubav prema siromasima. Naše je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Alojzije je pripadao onima imućnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena naučio pomagati onima nezbrinutima. I završetak njegova života bit će posve nesebično djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri čemu je i sam stradao.
Zavjet čistoće
U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Je li u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je važnije nego ono prvo. I to je opet vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba. Prema čistoći može se zauzeti negativistički stav koji se sastoji jedino u zabranama: »Ne smiješ ovo! Zabranjeno ti je ono!« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je mučan, pogotovo za mlade. Na sreću, prema čistoći može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, što ona uistinu i jest. A zašto je čistoća vrednota? – Zato što omogućuje razvoj skladne ličnosti, kod koje su strasti podvrgnute višim težnjama. Čovjek čista srca obično će biti i čovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema čistoći možemo izraziti ovako: »Čist sam, jer takav hoću biti. A hoću, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobađa, jača.«
Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zarobio. Ostao je slobodan od njega i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka. Primjerom svetog Alojzija Gonzage ne želimo propovijedati bijeg iz svijeta. To bi danas zvučalo anakronistički. Ali ne dati se zarobiti svijetom, to će uvijek biti suvremeno. Danas je opasnost da postanemo robovi veće zarade i što višeg standarda života. Tu opasnost nalazimo u svijetu. Tko njoj podlegne lako će prodati ideale, duhovne, moralne i druge vrednote. I opet imamo od Alojzija nešto naučiti. On je odlučio ostaviti ono što bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi drugim životom.
Umro u 23. godini života
1591. u Rimu je izbila epidemija kuge. Isusovci su otvorili bolnicu za oboljele, a Alojzije se dobrovoljno javio da ih njeguje i dvori. Dvorio je kužne bolesnike, zarazio se i preminuo u 23. godini života, vršeći djela milosrđa. Mladima koji danas zaziru od savršenih sustava, Alojzije pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se valja neprestano boriti. On se nije rodio kao svetac, nego je to postao uz milost Božju i svojim upornim i ustrajnim radom, te borbom za osvajanje moralnih vrhunaca.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
