Jeronim je bio veoma nadaren mladić, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Bio je iznimno inteligentan, imao je dobro pamćenje te je bio osjetljiva, strastvena, nepovjerljiva i ljubomorna karaktera. Na studij je pošao u Rim i tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika, a s druge strane u lakoumno i grešno društvo. Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on je Božjom milošću postao svetac.
Borba između temperamenta i duha
Jeronim je napustio Rim i krenuo na putovanje u Galiju. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. U to je vrijeme revno proučavao Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok gdje je cvao pustinjački i monaški život. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Ondje je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća i njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca.
Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: „Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce.” Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: „Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćivali smo biskupe”. Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici.
Bolesna razdražljivost, pretjerana osjetljivost, a osjetljiva i nježna duša
Otišao je u Betlehem. Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga je sve više napuštati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi koje je vodio cijeloga život, 30. rujna 419. ili 420. napokon pronašao svoj mir u Gospodinu. Jeronim je posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je s najstrožom askezom gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjerivao je u svojim polemikama. Pa ipak taj je opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu.
Razgovor s Isusom u jaslicama
Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim bi staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:
„Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?”
A Isus će na to Jeronimu: „Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: „Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.”
Tada opet progovori Jeronim: „Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!”
Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: „Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.”
No Jeronim govori dalje: „Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.”
Tada odgovori Božansko Dijete: „Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!”
„A što ćeš s tim učiniti”, uzvrati mu Jeronim sav smeten.
Dijete Isus odgovori: „Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.”
Na to Jeronim proplaka: „Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!”
Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: „Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.”
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
