Foto: Pixabay, Jan Vašek
Nesposobnost da prvo tražimo Božju volju, a tek onda budemo zamijećeni, prihvaćeni i tetošeni bio je pravi kamen spoticanja i za Tereziju i ona je to dobro znala.
Francuski običaj na Badnjak u to je doba bio da djeca ostave svoje cipele pored kamina u kući da bi ih roditelji napunili bombonima. Kao najmlađa kći u obitelji Martin, Terezija je bila zadnja zbog koje se još obdržavao taj običaj.
„Napokon, sreća da je to posljednja godina”
Vrativši se s mise polnoćke tog Badnjaka 1886., njezin otac, umoran i netipično mrzovoljan, prošao je pored para napunjenih cipela i dobacio: „Napokon, sreća da je to posljednja godina”. Terezija je to slučajno čula i otrčala gore da odloži šešir. Htjela je briznuti u plač i napraviti scenu kao što je običavala u prošlosti. Umjesto toga, zastala je na pola puta, nabacila osmijeh, okrenula se, vratila u dnevnu sobu, zagrlila oca, otvorila darove, radovala se, smijala i zahvaljivala mu.
U jednom je času Isus izvršio djelo koje ja nisam mogla izvršiti u deset godina; Isus ga je izvršio zadovoljavajući se mojom dobrom voljom koje mi nikada nije nedostajalo
Ta je epizoda označila prekretnicu: ulazak u treću i, što će se pokazati, najplodniju etapu njezina duhovnog života:
„U toj svijetloj noći započe treće razdoblje moga života, najljepše od svih, najpunije nebeskih milosti… U jednom je času Isus izvršio djelo koje ja nisam mogla izvršiti u deset godina; Isus ga je izvršio zadovoljavajući se mojom dobrom voljom koje mi nikada nije nedostajalo.
Osjetih, jednom riječju, kako ljubav ulazi u moje srce, osjetih potrebu da zaboravim sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna!
On učini mene ribarom duša, osjetih veliku želju da radim na obraćenju grešnika, želju koju nikada prije nisam osjetila tako živo… Osjetih, jednom riječju, kako ljubav ulazi u moje srce, osjetih potrebu da zaboravim sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna!”
Taj prijelaz iz nezrele, grozničave težnje da sve bude po našem, do one strpljive, radosne, nenametljive i altruistične, pravo je umiranje: umire naš ego, umire naš identitet osoba koje reagiraju – mogu samo reagirati – na određen način. Milost je potrebna, da ne bi bilo zabune, ali trebamo pripremiti teren kako bi milost neprestano dotjecala, što od nas zahtijeva da molimo, meditiramo i cijeli život mukotrpno mrtvimo svoju volju kako bismo sazreli.
Iz knjige „Košulja od vatre“, autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
VELIKA AKCIJA! Knjigu, do 18. prosinca 2022., možete nabaviti po sniženoj cijeni za 63 umjesto 90 kuna, ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
