Pred kraj 12. i početkom 13. stoljeća Italija je bila kotao političkih i vojnih svađa. Čitavo je društvo bilo podijeljeno u dvije skupine: maiores i minores (viši i niži). U svojoj mladenačkoj dobi Klara je izbjegla u Peruggiu. Sve dok muškarci nisu okončali svoje međustaleške borbe, žene su živjele pokornički. Hortulana i njezine kćeri, kao uostalom i druge žene uz Klarinu obitelj i prijatelje, postile su, molile, nosile hranu siromasima i posjećivale zatvorenike. Ovo vrijeme trpljenja i egzila postalo je vrijeme duhovne formacije. Mnoge žene koje su živjele s Sv. Klarom u Perugi, uključujući njezinu majku i sestre, kasnije su postale prve Klarine sljedbenice u Svetom Damjanu. Klarina se obitelj 1205. vratila u Asiz. Sveti Franjo je upravo bio počeo svoje obraćenje: javno se odrekao svoga oca, započeo obnovu Sv. Damjana i 1208. počeo javno propovijedati.
I ona je bila nesigurna i uplašena
Jedan svjedok, citiran u aktima procesa kanonizacije sv. Klare, rekao je da je u to vrijeme Klara otišla čuti Franjinu propovijed, dala mu nešto novca da gradi crkve i hrani siromašne, te je ugovorila razgovor s njim nasamo. I sveti Franjo i sveta Klara proživljavali su iskustvo Božjeg ulaska u njihove živote, osjećali su kako ih mijenja i zove da se potpuno predaju Bogu. Međusobno se nisu poznavali, bili su vjerojatno uplašeni i nesigurni u sebe. Sigurno je bila utješna milost susresti srodnu dušu i naići na ljudsko biće koje doživljava isti poziv i proživljava iste sumnje.
Klarino nastojanje oko svetosti bilo je već dobro poznato u Asizu. Ona bi bila savršen vođa. A nevažno je tko je koga prvi posjetio. Bitno je da je Bog imao plan i da su sveti Franjo i sveta Klara bili otvoreni njegovu vodstvu. Na Cvjetnicu 1212. Franjo i braća su Klaru primili u kapelu sv. Marije od Anđela (Porcijunkula). Ostatak Klarine obitelji nije bio sretan što ona slijedi Franju. Sveta Klara je, međutim, na jednom mjestu postavila oltar i to mjesto prozvala samostanom. Dovršila je svoj izbor. Nikada se ne bi vratila natrag. Klarina sestra Katarina, koja će uskoro biti prozvana Agnezom, pridružila se je Klari. Njih su dvije jedno vrijeme živjele sa skupinom beginki (žene sa zavjetima) u Sant’Angelu u Panzu sve dok ih sveti Franjo nije doveo u crkvu sv. Damjana. Ondje im je Gospodin dao sestre i njihova je zajednica počela ubrzano rasti. Sveti Franjo je umro mlad. Sveta Klara ga je nadživjela 27 godina. Ostala je čvrsta, održavajući ideal, usprkos Franjinoj odsutnosti i ponekad neslozi među njegovom subraćom.
Većinu života bila je bolesna
Većinu svoga života sveta je Klara bila bolesna. Nije se tužila jer je radije liječila druge. Živjela je zatvorenim načinom života unutar uskih zidova malog samostana u Asizu. Ipak, njezinu je priču upoznao čitav današnji svijet. Sveta je Klara bila žena molitve i čitav je svoj život proživjela u žarkoj vjeri u Boga jer je znala da je on ljubi. Nije joj trebalo mnogo materijalnog bogatstva jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za sve njezine zemaljske potrebe. Bog nikada nije dopustio da klone. Živjeti takvim načinom života zahtijeva duboku vjeru, ali svatko tko pokuša živjeti oviseći samo o Božjoj dobroti, ubrzo nauči radost jednostavnosti.
Kako pretvoriti paniku, slabost i strah u životnu snagu
Panika blokira slobodu i zamagljuje moć zapažanja. Življenje u jednostavnosti pomaže izgrađivanju stava ili želje da se bude nenavezan. Takav čovjek vrlo brzo usvoji životnu mudrost. Oni koji žive jednostavno, nauče živjeti otvorenih ruku: cijeniti dobivene darove, ali jednako tako i biti spremni napustiti jedno mjesto te ići u drugo kad je to potrebno.
Kontemplativni život Klari je bio povod da živi jednostavno. Da bi se pronašlo mjesto za susret s Bogom, potrebno je biti siromašan.
Istinsko siromaštvo dolazi iz nutrine i samo pojedinci u siromaštvu čine obitelji i zajednice siromašnima. Hrabrost je nužna ako se želi biti siromašan; treba prepoznati potrebu za obraćenjem i ne biti preuzetan u tome. Siromaštvo oslobađa i olakšava kršćanima da se suoče s križem. U iskustvu križa, mi, kao i Klara, bivamo preobraženi.
„Ne bojte se, kćeri moje!”
Sveta Klara poručuje sestrama, ali i svima nama: „Ljubite Gospodina i Isusa, koji je bio raspet za nas, iz dubine svoga srca, i neka misao o Njemu nikada ne napusti vaš um. Neprestano razmišljajte o tajni križa. Ne bojte se, kćeri moje! Bog, koji je vjeran u svim svojim riječima i svet u svim svojim djelima, izlit će svoj blagoslov na vas. On će biti vaš pomoćnik i najbolji savjetnik. Bog je naš spasitelj i naša vječna nagrada.”
Patnja je sastavni dio života. Nitko ju ne može izbjeći, ali se valja potruditi i pronaći način kako se prema njoj odnositi. Klara je svoje kćeri preporučila Kristu raspetome. Najprije bi se pomolila raspetom Isusu i meditirala evanđeosko izvješće muke. Sv. Klara nije bila mučenica. Ona nije išla tražiti trpljenje. Međutim, bila je otvorena patnji, željela ju je susresti. Znala je da će je pratiti milost i da će joj ona dati potrebnu snagu i hrabrost. Ona će joj omogućiti da sebe gleda drugačijim očima i da proniče u dubine koje može dotaknuti samo Bog.
Čak ju je i sv. Franjo molio da bude blaža prema sebi
Zajednicu klarisa vodila je 42 godine. Nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna, neprestano posteći. Čak ju je sveti Franjo morao potaknuti na blaži oblik. U pobožnosti prema Euharistiji sveta Klara bila je najvjernija Franjina učenica. Često je boravila pred Presvetim. „Nakon Povečerja bi sa sestrama još dugo molila. A kad bi u nje provalila kiša suza, i ostale je ganula na plač. Kad bi druge otišle da na tvrdim ležajevima ugriju umorne udove, ona je ostala budna i nesavladiva u molitvi. Kad bi san prevladao ostale, potajno je slušala Božanski šapat. Vrlo je često molila ničice prostrta licem na zemlji koju je natapala suzama i obasipala nježnim poljupcima, te se činilo kao da uvijek drži u naručju svog Isusa, na čije su noge, koje je ujedno obasipala poljupcima, tekle one suze…”
Pomoćnica u bezizlaznim situacijama
Sveta je Klara jednom zgodom ležala bolesna u ćeliji. Svećenik joj je donio svetu pričest. Prisutna sestra Franciska opazi iznad Klarine glave veliko svjetlo, a mjesto hostije pojavio se je prekrasni Dječak. Nakon pričesti sveta je Klara obilno lijevala suze, kao i obično, a uz to je rekla i ove riječi: „Svemogući mi je Bog udijelio danas veliku milost”. Prvi životopisac svete Klare, Toma Čelanski, piše: „Kolika bijaše pobožnost blažene Klare prema Oltarskom Sakramentu, pokazuju njezini učinci. U onoj teškoj bolesti, koja ju je privezala uz krevet, tražila je da je pridignu i da je tako pridržavaju postavljeni potpornji.” Zbog načina života, gladovanja i tjelesnih patnji kojima se podvrgavala, njezino se i otprije krhko fizičko zdravlje postupno narušavalo, tako da je sve više vremena provodila u postelji.
Zbog brojnih čuda i čudesnih ozdravljenja koja joj se pripisuju već je za života postala vrlo omiljena u puku, koji je zaziva u teškim situacijama i bolestima.
Molitva sv. Klari u potrebi
Sveta Klaro, kada su se vojnici,
s namjerom ubijanja i uništavanja,
popeli na zid tvojega samostana svetoga Damjana,
ti si pala ničice i blago prošaptala svoju molbu
Isusu u Presvetom Sakramentu.
I On je odmah odgovorio:
„Ja ću vas uvijek čuvati!”
Moli i danas kao što si nekoć molila.
Reci Isusu moju molbu,
govori mu o mojoj nevolji i mojoj brizi za one koje ljubim,
za našu zemlju i za sve ljude u potrebi.
(Spomeni i svoju posebnu nakanu.)
Pouzdajem se da ću ja i svi za koje molim
po tvom moćnom zagovoru
primiti ljubav i zaštitu od Gospodina. Amen.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
