Foto: Shutterstock
Nedavno me je jedan moj prijatelj svećenik zamolio za savjet i molitvu. Dogodilo mu se to da se je prijateljstvo s jednom djevojkom pretvorilo u ljubav, koja bi uskoro mogla prerasti u nešto, što više ne bi bilo spojivo s njegovim pozivom. Zatražio je od biskupa godinu dana odmora kako bi o svemu razmislio, no biskup je odbio njegovu molbu s obrazloženjem da nema nikoga tko bi ga mogao zamijeniti u njegovoj župi. Sada je potpuno rastrgan između obećanja koje je dao Bogu i Crkvi na ređenju i novopronađenog iskustva ljubavi kakvu do sada nikad nije iskusio. Osjeća da ga njegova prijateljica prihvaća i voli, ona ga razumije i u svemu mu je podrška.
Svećenici su prečesto izloženi nerazumijevanju, neprihvaćanju i što mnogima od njih najteže pada – usamljenosti. Kao i svi ostali ljudi i oni imaju duboku potrebu za nekim tko će ih razumjeti i s kim će dijeliti svoju intimu: svoje brige i strahove, veselje i tugu, uspjehe i neuspjehe, te svoju potrebu za blizinom i nježnošću. No, svećenici moraju živjeti u celibatu i te bi potrebe trebali moći zadovoljiti u prijateljstvima koja neće prerasti u emotivnu ljubavnu vezu. Iz straha da ne prijeđu dozvoljene granice, mnogi od njih nikada ni ne pokušavaju uspostaviti zdrava prijateljstva. Ipak, htjeli to ili ne, neki od njih nađu se u situaciji u kojoj se je našao moj prijatelj svećenik. Što sam mu mogao reći? Što biste mu vi savjetovali?
Celibat
Činjenica je da se nalazi u kušnji. Na prvi bismo pogled rekli u kušnji vjere, no siguran sam da on zaista vjeruje u Boga i da njegova vjera nije na kušnji. Ako se i odluči napustiti svećeništvo, on sigurno neće napustiti Boga; neće se odreći odnosa s njime i služenja na načine koji će biti primjereni novonastaloj situaciji. Obvezao se je na celibat i zna da jedino u celibatu može vršiti svoje svećeničko poslanje. U dubini sebe jasno vidi da se je zaljubio, da osjeća duboku potrebu za tim da ta ljubav iz emotivne preraste i u tjelesnu. On ne želi biti licemjer, ne želi propovijedati jedno a sam vršiti drugo.
Celibat bi trebao biti dar kojeg svećenik dobiva po ređenju. Ako ga Bog poziva, on mu daje sve što mu je potrebno za službu na koju ga poziva, uključujući i celibat. No, gdje je „zapeo“ njegov celibat? Mnogi misle kako je celibat dar nezainteresiranosti za tjelesnu ljubav. Neki misle da je to snaga koju Bog daje da se možemo oduprijeti tjelesnim nagonima. Iako to može biti točno, moj prijatelj trenutno ne osjeća niti jedno niti drugo.
No, što sam mu rekao?
Rekao sam mu da nam Bog daje određene darove po određenim sakramentima, koje mi, pomoću Duha, trebamo otkrivati i živjeti (v. 1 Kor 2, 12). Rekao sam mu da on sigurno ima taj dar celibata, ali ga do sada nije uz pomoć Duha otkrio. Ispričao sam mu svjedočanstvo jednog svećenika koji se je našao u vrlo sličnoj situaciji. I on je imao živo iskustvo Boga koje ga je godinama nosilo kroz službu. Njegov je život bilo služenje drugima i druženje s Bogom u osobnoj molitvi, te nije ni razmišljao o celibatu. No, baš kao i kralju Davidu, a i svima nama koji to želimo priznati, jednom se je sve poklopilo onako kako možda nije trebalo i on se je zaljubio do ušiju u ženu koja je isto osjećala prema njemu. Znao je da je ulazak u takvu vezu težak grijeh, no niti on se nije mogao oduprijeti. U srcu se je probudilo mnogo toga što je do tada bilo potisnuto. Naišao je na osobu kojoj se je mogao dati takav kakav je, bez ikakvog straha da će biti neshvaćen, a u isto je vrijeme tu ženu mogao prihvatiti sa svim njezinim dobrim i manje dobrim osobinama. Našao je svoju „srodnu dušu“ s kojom je osjećao mir, radost, prihvaćanje. Sve je to preraslo u nježnost, koja je u njemu sve više budila nagone za tjelesnošću, za seksualnošću. Na njegovo iznenađenje, kroz čitavo to vrijeme kušnje neprestano je osjećao Božju blizinu. Zaljubljenost ga nije odvlačila od Boga, niti je Boga odvlačila od njega. Bio je potpuno zbunjen.
„Je li to ono što te zaista čini sretnim?“
Očekivao je da će se, kada prijeđe granicu, Božja milost udaljiti od njega. No to se nije događalo i on je sve više pomicao granice dok nije došao do kraja – potpuno se prepustio ljubavi koja bi se trebala događati između muža i žene, a nikako ne između zaređenog svećenika i neudate žene. Nakon tjedan dana intenzivnog „teškog grijeha“ Božja je milost još uvijek bila s njime, još uvijek je u svojoj osobnoj molitvi osjećao Božju blizinu, još uvijek je Bog bio s njime u njegovom služenju. Nakon jednog intenzivnog čina tjelesne ljubavi, zatvorio je svoje oči i iskusio intenzivnu Božju prisutnost. Zatim je u srcu začuo pitanje: „Je li to ono što te zaista čini sretnim?“ Nakon tog pitanja preplavila su ga sjećanja na iskustva koja je doživljavao u osobnom susretu s Bogom, na iskustva koja je imao kada je služio potrebitima, kad je k vjeri dovodio one koji su se udaljili od Boga, a posebno na iskustva kada ga je Bog pozivao i pripremao za svećeništvo, na iskustva prvih dana u svojoj službi. Odjednom je shvatio i počeo zahvaljivati Bogu za dar celibata. Shvatio je da dar celibata nije ono što je on do tada mislio. Shvatio je da celibat ne poništava njegove tjelesne nagone za ljubavlju već mu jednostavno daje neizmjerno mnogo više od onoga što mu tjelesna ljubav može ponuditi. Iznenadio se je kad je doslovno iz njegove dubine izašla rečenica: „O moj Bože, koliko je neusporedivo veći užitak jutarnja misa od jutarnjeg seksa!!!?“ Kada je svojoj partnerici rekao što mu se je dogodio, ona ga je razumjela i tek je tada njihov odnos prerastao u čisto i iskreno prijateljstvo, jedino koje je moguće između onih koji nisu u sakramentu braka.
Iskustvo
Što bi se dogodilo da taj svećenik nije imao osobno iskustvo Božje milosti!? Svojem sam prijatelju rekao da mu ne mogu savjetovati da se i on prepusti tjelesnom užitku i doživi isto, ali sam ga savjetovao da razmatra, razmišlja o iskustvu tog drugog svećenika; neka razmatra o vlastitim iskustvima Božje blizine i neka moli za pravu spoznaju dara celibata. Iskustvo ljubavi iz osobnog odnosa s Bogom ne možemo uspoređivati s iskustvom ljubavi s osobom suprotnog spola, ili kod homoseksualaca s osobom istog spola jer tu se radi o dvije različite realnosti. Jedino što možemo uspoređivati jesu plodovi, koji se u tim tako različitim iskustvima rađaju i ostaju. Plodovi su ondje gdje je i onaj koji ih daje – Duh Sveti! A on sigurno nije ondje gdje je grijeh!
Istinska vjera srca ne dolazi od gledanja, slušanja, doticanja, mirisanja, ili razmišljanja o Bogu, kao ni od bilo kojeg drugog iskustva s Bogom, ako to što smo iskusili nije bilo dovoljno da odlučimo otvoriti mu srce i započeti avanturu intimnog odnosa s njime. Bog je došao među nas i u nas, kako bismo s njime intimno, poput Marije, komunicirali; kako bi nas živi odnos s Njime neprestano mijenjao i činio sretnijim ljudima. Sveta Terezija Avilska ustvrdila je da je dvadesetak godina odlaženja u crkvu bez istinske radosti srca za nju bilo besplodno gubljenje vremena i da bi bila sretnija da je to vrijeme provela u svijetu čineći nešto što bi je više usrećilo. Gdje je Duh Sveti, ondje je i njegova radost.
I na kraju molim sve vas da molitvom podržimo mojeg prijatelja svećenika, koji ima iskustvo radosti Duha i koji zato ima velike šanse da prebrodi kušnju i da još više zavoli svoj poziv. Zahvalan sam svima koji će moliti, a posebno onima koji će se unaprijed radovati sretnom ishodu svojih molitava.
Želim vam blagoslovljeno čitanje „Booka“ i silno bih vam bio zahvalan kada biste barem još jednu osobu nagovorili da se pretplati. Bio bih vam zahvalan da i sami nekoga pretplatite, ako već nećete moći nikoga nagovoriti. To bi nam silno pomoglo da nastavimo s izdavanjem „Booka“ a čvrsto vjerujem da bi i Bogu to bilo drago.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
