Foto: Pixabay
Svatko od nas se može naći u situaciji u kojoj se mora suočiti s preranom smrću voljene osobe, a posebno je to teško kad se radi o malom djetetu.
Primijetio sam kako se zna dogoditi da izgubimo baš ono dijete koje je po svojem karakteru bilo najbolje, ono za koje mislimo da ga je Bog trebao najviše ljubiti a onda i čuvati. Teško da postoje roditelji koji u takvim trenucima ne pomišljaju na Boga: jedni traže pomoć, drugi odgovor na pitanje zašto se to dogodilo baš njima, treći pokušavaju shvatiti kako Bog može nešto takovo dopustiti…
Zašto je Bog takvo što dopustio?
Nedavno sam čuo da je mala djevojčica neoprezno istrčala na cestu i podletjela pod kamion koji ju je usmrtio na mjestu. Dogodilo se to vjerničkoj obitelji s više djece. Djevojčica je bila mezimac sviju. U većini takvih slučajeva skloni smo si postavljati pitanja koja počinju sa „zašto“: „Zašto je Bog takvo što dopustio? Ako je dopustio, znači li to da je htio da se tako dogodi? Zašto je htio? Je li Bog htio da nevin vozač kamiona doživi da usmrti nečiju djevojčicu i da čitav život živi s tom boli u srcu?“
…utjeha je jedino što nam nakon gubitka voljene osobe zaista treba
Mogli bismo nastaviti s pitanjima, koja nas možda neće dovesti do prave utjehe. A utjeha je jedino što nam nakon gubitka voljene osobe zaista treba.
Bog može okrenuti to veliko zlo na dobro. Vjerujemo da takva djeca odlaze u raj i to će za njih biti neizmjerno dobro, za koje ne možemo biti sigurni da će se dogoditi njegovim roditeljima, braći i sestrama. Možemo pretpostaviti kako je Bog to dijete uzeo upravo zato jer je već bilo spremno za vječnost s njime, a možda je „vidio“ da bi ono u daljnjem životu moglo otići od njega i izgubiti spasenje. Takva nam razmišljanja mogu dati određenu utjehu.
Zašto nam je nečija prerana smrt tako bolna? Je li to zato što tu osobu žalimo jer neće iskusiti život kako smo ga iskusili mi koji ćemo živjeti puno dulje, ili…
Ipak, bol je roditelja, braće i sestara tolika da im stvarnu utjehu može dati jedino Bog. Zašto nam je nečija prerana smrt tako bolna? Je li to zato što tu osobu žalimo jer neće iskusiti život kako smo ga iskusili mi koji ćemo živjeti puno dulje, ili je naša bol uzrokovana više time što s njome nećemo moći dijeliti životne radosti, brige, nježnosti, uzajamno poštovanje…
Mi kršćani trebamo plakati i trebamo žaliti za svojim prerano umrlima bez obzira što vjerujemo u njihovo uskrsnuće. Trebamo se suočiti sa svojom boli i isplakati je baš poput Marije i Isusa
Tražeći odgovore o smislu prerane smrti, počeo sam razmišljati o Isusovoj preranoj smrti i boli njegove majke. Ona je znala da će Isusova smrt postati smisao smrti nas sviju, znala je da će njezin sin svojom smrću spasiti mnoge, no ipak je i njezina bol bila silno velika. Isus je znao da će Lazar uskrsnuti, a ipak je na njegovu grobu zaplakao. Mi kršćani trebamo plakati i trebamo žaliti za svojim prerano umrlima bez obzira što vjerujemo u njihovo uskrsnuće. Trebamo se suočiti sa svojom boli i isplakati je baš poput Marije i Isusa.
Žalovanje može otkriti pravu vrijednost ljubavi prema bližnjemu
Ne trebamo se suzdržavati i bilo bi dobro kad bismo na takvim sprovodima plakali. Ako si dopustimo suočiti se s vlastitom žalošću zbog gubitka voljene osobe i određeno vrijeme provedemo u iskrenu žalovanju, kroz tu žalost Bog može našem životu dati novu kvalitetu i novi smisao našoj vlastitoj smrti. To nam žalovanje može otkriti pravu vrijednost ljubavi prema bližnjemu i uvelike usmjeriti naš budući život. Nastavit ćemo živjeti s još većom vjerom u uskrsnuće, ali i s većom usmjerenošću na druge ljude.
Bog nam po preranoj smrti voljene osobe može dati milost da kroz cijeli daljnji život živimo kao oni koji s htijenjem očekuju uskrsnuće i život vječni
Kad se suočimo s preranom smrti voljene osobe, razmišljajmo u trenucima žalovanja i o svojoj vlastitoj smrti koja će doći u svoje vrijeme i koja će nam vratiti one koje smo izgubili za života. Shvatit ćemo da će nam naša vlastita smrt biti dobitak, a ne gubitak života. Naše nas žalovanje može osloboditi straha od smrti, s kojim se neprestano suočava svaki čovjek. Bog nam po preranoj smrti voljene osobe može dati milost da kroz cijeli daljnji život živimo kao oni koji s htijenjem očekuju uskrsnuće i život vječni. Kad zadobijemo tu milost, više ćemo pažnje posvetiti molitvama i prikazivanju misa za one koji su umrli prije nas; također ćemo zdušnije posvjedočiti svoju vjeru onima koji svojim životom riskiraju da izgube vječni raj. Htjet ćemo i zdušnije upoznati Isusa s kojim naše dijete već živi.
Moj je otac doživio puninu svojih godina. Nije bio ni prestar ni teško bolestan ni razočaran i mogao je poživjeti još barem desetak godina, a ipak je znao da je njegovo vrijeme došlo i htio je umrijeti kako bi se konačno susreo sa svojim roditeljima i svima onima koji su otišli prije njega a za koje je neumorno molio, prikazivao mise i vjerovao u njihovo spasenje. Umro je izmiren s Bogom a mi, njegova mnogobrojna djeca, više smo zahvaljivali Bogu za njega, nego žalili za njime jer znamo da ga nismo izgubili i da ćemo se opet sresti, u punini svoga vlastitog vremena. Znamo da on nije izgubio život, nego da ga je pronašao u svoj njegovoj punini.
Neka vas čitanje ovog Booka potakne da se još više približite Bogu i da živite svoju vjeru koristeći milosti koje nam Bog daje po Crkvi.
Glavni urednik, Josip Lončar
Ovo je uvodnik 68. broja Booka (za kolovoz 2015.) 🙏
NOVI BROJ BOOKA_Evo nekoliko preporuka iz novoga Booka, bogatog sadržajem! 😍
Svoj primjerak Booka nabavite na kioscima Tiska ili se pretplatite (ovdje).
Ne možeš si priuštiti pretplatu?! Ili bi ju htio pokloniti onome tko si ju ne može priuštiti?! Javi nam se! +385 95/388-6131 ili e-mailom na: [email protected]
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
