Susret odbačene žene s Ljubavlju koja zacjeljuje rane Kažu stručnjaci da oni koji žive načinom života kakvim je živjela ova žena, zapravo u sebi nose golemu prazninu. Nisu u najosjetljivijoj dobi osjetili ljubav i sada je nadomještaju kroz ovakav, pogrešan način. Ranjavaju sebe i druge, i ne znaju kako izaći iz tog začaranog kruga

Foto: iz filma “Pasija”

U nedjeljnom evanđelju čitamo i razmatramo događaj iz Ivana 8,1-11: pred Isusa dovode ženu zatečenu u grijehu. Nije toj ekipi stalo do pravednosti, niti do života bez grijeha. Htjeli su nešto drugo – dokazati da Isus radi krivo, da ne zna Zakon i da pravdu kroji po svojim pravilima. Oni ne vide bol u srcu ove žene, ne vide besmisao koji ju je prekrio, a možda čak ni njezinu potajnu želju da konačno dođe kraj ovakvom životu.

Ona šuti. Zna da je kriva. Ne ponosi se svojim načinom života, ali istovremeno, ne pada joj na pamet braniti se. Pred kime da se brani? Pred ovom razjarenom ruljom žedne krvi? Pa neka im bude, ta ovo kako ona živi niti ne može nazvati životom. Ranjeno srce traži ljubav, ali nažalost traži ga na krivi način. I što sad? Vuku je pred nekog učitelja. Ma zna ona što je čeka. Još jedna osuda više, još jedna rana više. Ne nada se više ničemu, ma neka je već jednom kamenuju pa da skonča i ovaj bijedni život… No, ipak, događa se nešto neobično i neočekivano. Ona nema potrebu ni pogledati tog još jednog suca više u svom životu. Čuje što ostali govore o njoj i nekako je spremna na kraj. Možda od ranog djetinjstva nije osjetila onu prvu, roditeljsku ljubav. Kažu stručnjaci da oni koji žive načinom života kakvim je živjela ova žena, zapravo u sebi nose golemu prazninu. Nisu u najosjetljivijoj dobi osjetili ljubav i sada je nadomještaju kroz ovakav, pogrešan način. Ranjavaju sebe i druge, i ne znaju kako izaći iz tog začaranog kruga. I kao da već duboko u sebi čuje još jednu presudu više. No, nakon što rulja izriče svoju osudu i čeka riječ Učitelja, nastupa tišina.

Susret

Isus se pravi kao da se to Njega i ne tiče. Nešto piše po pijesku. Ženi je neobična ova šutnja. U srcu joj se pojavljuje jedan zaboravljeni osjećaj – nada. Nada da je ovaj sudac ipak nešto drukčiji. Traju dugi trenuci tišine i zaigranost Učitelja. Rulja iz bijesnog stanja prelazi u stanje zbunjenosti. Konačno, Isus se uspravlja i donosi presudu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen.“ Nigdje ne piše da je Isus pogledao ženu, niti da je zamijetio njenu zbunjenost, izranjavanost, ništa. Samo da se ponovo sagnuo i nastavio pisati. Ne znam što je pisao. Neki tumači Biblije kažu da je ispisivao grijehe bijesne rulje, i zato su oni odlazili pokunjeni ne bacivši ni jedan kamen na ženu. A žena? Što li se u njoj događalo kad je čula Isusove riječi? Znala je ljude koji su je dovukli, zna da nikad neće sami za sebe reći da su grešni i kao da je već osjećala kamenje na sebi. Međutim, ništa od kamenja. Privinula se uz prašnjavu zemlju i dalje očekujući hrpu kamenja. Ali ništa! Konačno, začuje glas: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Po prvi put nakon dugo vremena netko je pita za njezino mišljenje, obraća joj se blago i bez predrasuda. Konačno, usuđuje se podići pogled prema ovom neobičnom Učitelju. Zamjećuje Njegov blagi pogled, osjeća da je On drukčiji od svih muškaraca koje je do sad susrela, gleda je drukčije. On ne očekuje od nje baš ništa zauzvrat, ne očekuje nikakve usluge. Pred njim smije biti takva kakva jest. Osjeća u srcu neki novi, drukčiji život. Susrevši Ljubav, osjeća da se i njezino srce puni novom, drukčijom ljubavlju. Kao da je konačno prodisala nekim novim dahom života. On je poziva na novi, drukčiji način života. Ali… Nakon toliko godina življenja na krivi način, hoće li uopće znati i moći živjeti drukčije? Donosi odluku. Od danas započinje nov život u kojem će zauvijek pokopati onaj grešni život otprije. Susret s Milosrđem daje joj novu snagu i ona odlučuje slijediti Ga kamo god da pođe. Samo ako bude u Njegovoj blizini, imat će snage živjeti novim, svetim životom. A što će reći oni koji je znaju od ranije? To sad više nije važno. Susrela je Ljubav koja zacjeljuje rane i ispunja srce novim životom.

Došao je i zbog mene…

To je poziv i nama. Možda sam uvjerena u svoju „svetost“ jer živim čistoću, redovito sam na svetoj misi, živim sakramentalno, materijalno pomažem dobrotvorne ustanove, ali… Koliko puta zapravo drugima pristupam s predrasudom, bez ljubavi i razumijevanja? Isus je došao i zbog mene, da se i ja pridignem iz površnog načina života i zaživim puninom života. To mogu samo ako snagu tražim i nalazim u milosrdnoj Ljubavi.

Neka nam poticaj budu i ove Isusove riječi upućene sv. Faustini: „Najveći grešnici dospjeli bi do najveće svetosti, kad bi se samo htjeli pouzdati u Moje milosrđe. Moja nutrina prepunjena je milosrđem, i ono je izliveno na sve što Sam stvorio. Meni je milina djelovati u duši čovjeka, ispuniti je Mojim milosrđem i opravdati je. Moje Kraljevstvo na zemlji je Moj život u duši čovjeka. Piši Moja tajnice,da sam Sam Ja voditelj duša, neposredno, iako ih vodim preko svećenika i svaku vodim do svetosti na putu što je samo Meni poznat.“ (Dnevnik s. Faustine Kowalske str. 477.)

Anika Sačić; Book.hr