Foto: Shutterstock
Djeca pitanjima gađaju ‘u sridu’. Stavljaju nas pred zid, a naš arsenal odgovora mora biti spreman na sva pitanja, osobito na ona koja u sebi kriju strah i tjeskobu…
Ne postoji roditelj kojeg sljedeća pitanja ne bi iznenadila i natjerala na razmišljanje: „Zašto stari ljudi moraju umrijeti?“, „Mama, hoćeš li ti umrijeti?“, „Zašto je Isus morao umrijeti kad je dobar?“ ili „Gdje su sada oni vojnici koji su ubili Isusa?“.
Djeca pitanjima gađaju ‘u sridu’. Stavljaju nas pred zid, a naš arsenal odgovora mora biti spreman na sva pitanja, osobito na ona koja u sebi kriju strah i tjeskobu. Suočavanje sa strahovima općenito, a ne samo s temeljnim strahom – kao što je strah od smrti, zahtjeva svijest kod roditelja, da bez njihove podrške i vještine slušanja taj proces može biti ugrožen.
Kada djeca postavljaju pitanja o smrti?
Naravno, različite su okolnosti u kojima djeca postavljaju pitanja o smrti. Nije isto ako dijete postavlja pitanje u trenutku kada mu je netko blizak pogođen bolešću, nije isto ako je došlo s vjeronauka ili misnoga slavlja, nije isto ako vidi majku ili oca kako plače, nije isto ako se šeće blizu groblja, nije isto ako je sanjalo o smrti i nije isto ako gleda crtani film (tema smrti u najnovijim obradama Disneyevih filmova direktinije je obrađena nego prije; netko od likova odlazi i više se ne vraća). Ne postoji isti odgovor za sve situacije.
Djeca sa pet, šest godina života ponašaju se poput odraslih osoba s obzirom na sadržaj pitanja koja postavljaju, način na koji razgovaraju i kako se ponašaju. Nevjerojatno se snalaze u situacijama u kojima se djeca prije pola stoljeća ne bi tako lako snašla. Ali kada se u igru uključe osjećaji, sa svim svojim sjenama i tajnama, i djeca se preplaše te postanu osobito osjetljiva, kao da su uhvaćena u zamku nečeg nepoznatog i nedefiniranog. Roditelji su ti o kojima ovisi prepoznavanje intenziteta strahova u djetetu.
Strahovi su dio odrastanja
Suočavanje s različitim strahovima mogu biti prava noćna mora za mnoge roditelje. Strah je jedna od najprisutnijih stvarnosti u čovjekovom životu – od njegovog rođenja pa sve do smrti. Prate razvoj djeteta i sastavni su dio njegova normalna psihičkog razvoja. Prvi strahovi se javljaju oko osmog mjeseca života, kada dijete zna tko i što čini njegov obiteljski kontekst pa razvija strahove prema nepoznatim osobama, prostoru ili situacijama. Upravo za predškolsku dob najkarakterističniji je strah odvajanja od roditelja. Osim separacijskih strahova, dijete razvija strahove i u susretu s različitim bajkama i ‘proizvodima’ mašte. Djeca slušaju i kanaliziraju pričaju priče o čudovištima, vješticama, krvi, mraku itd. U školskoj dobi na sve te priče nadovezuju se i realni strahovi: ugriza psa, uboda pčele, ratova…
Strahovi se razlikuju po svom intenzitetu, trajanju i poteškoćama koje izazivaju u svakodnevnom funkcioniranju. Strah je intenzivno i neugodno čuvstvo, koje dovodimo u vezu s percipiranom ili anticipiranom opasnosšću. Ono priprema naše tijelo na obranu. Svaka opasnost znači neku ugroženost i gubitak i zato bismo se mogli složiti da gotovo svi strahovi proizlaze iz temeljnog straha da nismo vječni (premda stvoreni za vječnost) i da ćemo jednoga dana umrijeti. Filozof Berdjajev kaže da živimo u strahu od života i u strahu od smrti pa ga možemo promatrati kao stalnog pratioca u čovjekovom životu, a vrijeme u kojem čovjek živi kao vrijeme u kojem je neprekidno prisutan strah.
Sv. Toma Akvinski kaže da je strah neka vrsta prijetećeg zla koje nadilazi mogućnosti onoga koji se boji i zato mu se teško oduprijeti. I jedan i drugi mislilac govori iz perspektive odraslog čovjeka. Kod djece je drugačije. I dobro da je tako. Ako to znamo, možda će vam kao roditeljima biti nekako lakše odgovarati na pitanja, na koja i sami ponekad nemamo odgovora. Maleno dijete još uvijek nema svijest da će ono umrijeti već misli da se to događa drugima.
Dječja autoterapija
Dijete ima emotivne i kognitivne sposobnosti koje odgovaraju njegovoj razvojnoj dobi i koje mu pomažu nositi se s vlastitim strahovima. Odrastajući, dijete shvaća da roditelj odlazi i da se vraća, da su čudovišta samo u bajkama i na televiziji i sl. Ipak, djetetu je važno objasniti da se ne treba bojati smrti, jer ona donosi nešto novo i svima nama nepoznato. Ovdje je ipak tek predokus vječnosti. Djetetova će mašta već naći pravi odgovor.
Osim roditeljske uloge aktivnih slušača, u suočavanju sa strahovima važno je znati da djeca posjeduju određene vještine (psihološke resurse) koji im pomažu u prevladavanju strahova, a koje bismo trebali moći prepoznati i poštivati.
Roditelji rado prepričavaju dogodovštine s lutkama, plišanim životinjicama i dekicama od kojih se njihova djeca nisu mogla odvojiti (tranzicijski objekti). Upravo žene nerijetko u razgovoru s prijateljicama spominju, kako njihove majke još uvijek čuvaju izgrižene lutkice kao uspomenu na odrastanje i razdoblje kada bi se svaki posao morao prekinuti, ako bi se kojoj od njih izgubila najdraža i najčešće potpuno izmrcvarena lutka.
Neka djeca tijekom skoro sva prva četiri razreda osnovne škole prekidaju san, i usred noći dolaze k roditeljima u krevet. Za njih je biti sam u sobi pravi strah od smrti (čitaj – odvajanja i mogućnosti da će se probuditi bez mame i tate).
Sva ta ponašanja dio su repertoara nečega što bismo mogli nazvati autoterapijom. U autoterapiji pokazuje se i razvija dječji kreativni svijet, sposobnosti i navike, svijest da sam sebi može pomoći kada mu je teško. Nisu sve nepodopštine negativne. One govore o dječjem načinu nošenja s temeljnim ljudskim potrebama.
Što roditelj može učiniti?
Kako roditelj može olakšati svome djetetu taj proces autoterapije? Upravo o tome nam govori i don Oreste Benzi, osnivač terapijske zajednice Papa Ivan XXIII. u svojoj knjizi Il meraviglioso dialogo della vita – Očaravajući dijalog života. Roditelj mora pokušati izbjeći tri veoma riskantnih i nedjelotvornih ponašanja:
gušiti djetetovu spontanost
Sjetite se situacija kada dijete padne u blato i onda ostane u njemu sjediti i promatrati kako je ljepljivo i kako je baš sada zanimljivo primijeniti naučene igre iz pješčanika, a mama u isto vrijeme gubi živce jer nije ponijela rezervnu odjeću. Sve što dijete može činiti samo, neka čini. Naravno, uz budno oko majke ili oca
veliki je rizik vjerovati da možemo život djeteta planirati unaprijed
Biti stalno u napetosti ako ne stignemo dijete voziti na satove gitare, igranje nogometa ili učenje stranog jezika, oduzima važno vrijeme koje možemo provesti s djetetom u razvijanju našeg odnosa. Dobar je odnos preduvjet za uspješno nošenje s mnogim strahovima.
treći rizik povezan je s pravilima i disciplinom
Dijete ne može samo sebe voditi. Dva potpuno suprotna načina mogu dijete učiti neurotičnim: potpuna represija ili neograničena sloboda. Ovdje je uistinu korisna mudrost sv. Franje Saleškog: „S djecom je potrebna čašica mudrosti, bačva razuma i more strpljenja.“.
Autor: Martina Šimunić (Laudato.hr)
Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)
