Duhovnost

AUGUSTYN PELANOWSKI

ŠTO ŽELIŠ U ŽIVOTU? Stručnjaci otkrili zašto nam je teško konkretizirati svoje želje Kad bi te sad netko upitao što ti stvarno želiš, što bi mu odgovorio/odgovorila?

Foto: Shutterstock


 

Kao da ništa ne želimo. Ali za tren se može pojaviti želja…

Kad si postavljamo pitanje koje je Isus postavio majci sinova Zebedejevih: „Što želiš?“ (2 Kor 4, 7-15), osjećamo stid, nailazimo na površnu prazninu u unutrašnjosti. Kao da ništa ne želimo. Ali za tren se može pojaviti želja: naprimjer, vraćanje onih koje smo voljeli, ali smo ih izgubili zbog smrti ili zbog razdvajanja. Možda bismo odjednom, sa strahom, postali svjesni da bismo ih ponovno htjeli vidjeti. Možda bismo čak rekli: „Želim ponovno vidjeti i voljeti, biti voljen/a.“ Možda bismo postali svjesni želje da doživimo zadovoljstvo roditelja nama samima, da vidimo kako se ponose nama i onime što smo napravili, želje da nas cijene i primijete, da nestane osjećaj stida zbog života koji smo vodili.

Možda bismo željeli da naša prošlost bude drugačija, da naše djetinjstvo bude drugačije, ispunjeno, sretno, prepuno ljubavi, a ne bola i srama. Možda bismo željeli da naš život ima istinski smisao, a ne da samo vegetiramo

Možda bismo željeli da nam se tko vrati ili da dobijemo hrabrost da nekomu kažemo da ga volimo. Možda bismo željeli da naša prošlost bude drugačija, da naše djetinjstvo bude drugačije, ispunjeno, sretno, prepuno ljubavi, a ne bola i srama. Možda bismo željeli zdravlje i ljepotu, mudrost, vraćenu mladost, možda, naposljetku, da naš život ima istinski smisao, a ne da samo vegetiramo. Možda bismo željeli napraviti nešto dragocjeno, biti tko važan, da naša djeca postignu ono što mi nismo uspjeli postići – sreću, kako je to pisao Irvin Yalom. Možda je upravo to željela majke sinova Zebedejevih. Naše želje, ako smo ih uopće svjesni, izazivaju određenu depresiju, a ne sreću, ako se ne ispune ili ako ne vjerujemo da će se ispuniti, ili su se ispunile i iščeznu – ili se ispune i traju, ali se bojimo da će nestati. Bojimo se razočaranja, gubitka, neispunjenja i više ne bismo htjeli izvlačiti naše želje iz pećine duše, nego osjećati tugu i ne mučiti se sa strepnjom.

Zbog toga nam je svoje želje tako teško konkretizirati

Stručnjaci s Medicinskog fakulteta Sveučilišta „Emory“ u Atlanti miris trešanja povezali su sa strahom. Raspršivali su tu aromu, istovremeno dražeći miševe strujom. Glodavci bi nakon nekoliko takvih iskustava, čim bi osjetili miris trešanja, reagirali panično. Kad su odgojili potomstvo, ispostavilo se da i ono pokazuje strah zbog tog mirisa. Iskustvo straha povezana s mirisom trešanja provlačilo se je do trećeg naraštaja, kako to primjećuje Katarina Burda u članku posvećenu mozgu i njegovim strahovima (Newsweek 20/2015.). Miris trešanja su naše želje – ako nekoliko puta doživimo fijasko njihove realizacije, radije bismo ih ne imali nego ponovno osjetili bol. Zbog toga nam ih je tako teško konkretizirati.

Zašto naše želje najčešće bole? Zbog toga što su najčešće laži koje smo uzeli za istinu. (…)

Iz knjige „Ono najvažnije” autora patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh