Foto: Shutterstock
U tri godine Isusova javnog djelovanja na zemlji, mnogi su odbijali njegovo učenje. Kod mnogih je izazvao čak i sablazan jer je „odstupao“ od Zakona i ispred njega stavljao čovjeka. U Novom zavjetu možemo vidjeti brojne situacije u kojima Isus kori farizeje jer zanemaruju dimenziju milosrđa i jer se pozivaju isključivo na Zakon. Tako im kaže: „Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi zatvarate od ljudi nebesko kraljevstvo. Vi sami ne ulazite, niti dopuštate ulaz onima koji bi htjeli ući.” (Mt 23,13-14)
Zakon postoji, no da nas Bog sudi prema Zakonu, nitko se ne bi spasio jer smo svi grešni. Svima nam je potrebna Božja milost. Tako sv. Pavao piše: „Jer je plaća za grijehe smrt; a milost Božja: život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rim 6, 23).
Pogubna je činjenica da mnogi od nas vjernika ne razumiju dimenziju Božjega milosrđa
Posljednjih nekoliko mjeseci naša je kolumnistica Jasmina Juroš pisala o dozvoli za pričest razvedenima u „neregularnoj situaciji”, što je izazvalo brojne komentare iz kojih se moglo iščitati da mi vjernici ne razumijemo posve Božju očinsku ljubav i njegovo milosrđe. Kada je o toj temi papa Franjo pisao u svojoj apostolskoj pobudnici Amoris Laetitia, izazvao je brojne rasprave i kritike, jer se, prema mišljenjima nekih, ogriješio o Zakon koji kaže da je brak nerazrješiv do trenutka smrti jednog od supružnika (osim u slučaju nevaljano sklopljenih brakova za koje je moguće dobiti crkveni razvod, o kojima ovdje nije riječ). Tako je jedna osoba komentirala da je „važno samo što misli Gospodin jer je on stvorio Zakon”, te da se „njegovi zakoni ne mogu mijenjati”. Iako to nije nigdje ovim člancima dovedeno u pitanje, mnogi su došli do sličnog zaključka. Problem je u tome što zapravo ne razumijemo razliku između Zakona i milosrđa.
Nadalje, ono što je još pogubnije za našu vjeru, činjenica je da mnogi koji se nazivaju vjernicima, pa čak i neki koji su u svećeničkoj formaciji, ne razumiju dimenziju Božjega milosrđa i činjenicu da Bog, kao naš otac, koristi individualan pristup jer se naše životne okolnosti jako razlikuju… Kako je i naša kolumnistica napisala: „Papa ne opravdava grijeh, niti poriče težinu grijeha u kojemu se razvedeni nalaze, nego uzima u obzir okolnosti koje mogu umanjiti, čak i poništiti odgovornost, kao i svake druge ‘vrste’ grešnika”. Drugi kritičari pak nisu uočili da se radi o iznimkama; slučajevima koji se pojedinačno razlučuju, a ne o generaliziranju, prema kojem bi svaka osoba koja nakon razvoda sklopi građanski brak mogla pristupiti sakramentu pričesti.
„Najteži se grijeh sastoji u sterilnom nedostatku ljubavi“
Ne ponašamo li se poput farizeja, koji su se pravili pametnijima od Isusa i redovito su kritizirali ono što je činio iz ljubavi prema čovjeku? Tako i neki od nas današnjih vjernika, vjeruju da je njihovo mišljenje i sud iznad Papinoga. Zatvaramo se pred ljubavlju, a kako je jednom rekao papa Franjo, upravo je „tvrdoća srca najopasnija za Crkvu”. U citatu iz Matejeva evanđelja s početka teksta, Isus je naglasio da farizeji „zatvaraju od ljudi nebesko kraljevstvo”. To su teške riječi nad kojima bi se trebao zamisliti svatko od nas. Jer naši kruti stavovi i zatvoreno srce mogu priječiti put bližnjemu do Boga i udaljiti ga od Crkve. Mnoga smo uvjerenja formirali zbog strahova od smrtnoga grijeha i pakla da nam je postalo teško, gotovo i nemoguće, povjerovati da Bog prepoznaje situacije koje je kanonski teže dokazati, a koje otvaraju mogućnost sakramentalnom življenju. Kako je rekao i kardinal Müller, „najteži se grijeh sastoji u sterilnom nedostatku ljubavi (…). U protivnome, dolazi do nepovjerenja u važnost ljubavi jer ona u sebi može nositi rizik grijeha, što je više nalik na ritualnu čistoću nekršćanskih religija nego na kršćansko poimanje grijeha“.
Gabriela Jurković; Book.hr
