Foto: Shutterstock
U Evanđelju po Ivanu pronalazimo, između ostaloga, i ovaj tekst:
„U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: ‘Što tražite?’ Oni mu rekoše: ‘Rabbi’ – što znači: ‘Učitelju – gdje stanuješ?’ Reče im: ‘Dođite i vidjet ćete.’ Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura” (Iv 1,35-40).
Ovaj odlomak iz Evanđelja po Ivanu obično se uzima kada se želi prikazati dolazak prvih učenika k Isusu te kako Andrija dovodi svog brata Petra k Isusu. Ipak, ovaj tekst ima i drugačije značenje o kojem u ovom promišljanju želimo reći nekoliko riječi.
Važno je zamijetiti kako Ivan Krstitelj naziva Isusa
Ponajprije, potrebno je zapaziti na koji način Ivan Krstitelj prikazuje Isusa. Naziva ga Jaganjcem Božjim. Ne naziva ga Sinom Božjim, nego Jaganjcem. Isus je onaj koji je došao uzeti grijehe svijeta; došao je da svoj život položi za sve ljude cijele povijesti – svih vremena i naroda. Ivan u samo dvije riječi sažima cjelokupnu povijest spasenja i ulogu Isusa Krista u njoj: Jaganjac Božji. Doista, Isus je Jaganjac, onaj koji se žrtvuje radi čovjeka, polaže život i otkupljuje ga na konačan način od grijeha i jarma smrti. Više nisu potrebne žrtve životinja koje su starozavjetni svećenici prinosili u židovskom Hramu. Krist je sebe prinio jednom zasvagda i na taj nas način otkupio svojom krvlju i žrtvom na križu. Uistinu, Ivan Krstitelj je Isusa opisao na duboko teološki način te i mi svaki put kada slavimo svetu misu, iznova spominjemo njegove riječi i ispovijedamo istu vjeru da je Isus – Jaganjac Božji.
Evanđeoski izvještaj se tu ne zaustavlja. Naime, Ivanovi su učenici čuli što je Ivan rekao o Isusu te ga napuštaju i kreću za Isusom. Ivan je ispunio svoju ulogu. Doveo ih je do Isusa Krista. Dolaskom, tj. početkom Isusova javnog djelovanja, Ivan se „smanjuje”, a Krist raste. Ivan svoje učenike upozorava tko prolazi pokraj njih. Ne tjera ih od sebe, nego ukazuje na Isusa. Oni su shvatili da je potrebno da krenu dalje, tj. za Isusom. Ivan ni u kojem trenutku nije preuzeo ulogu Mesije, nego je uvijek bio „glas koji viče u pustinji”, pripravljao je put, te je duboko u sebi znao da nije on put, nego da i on treba krenuti putem Isusa Krista. Prepoznaje Isusa, naviješta ga i pokazuje i na taj način ispunjava svoj zadatak. Uskoro Ivan će stradati od ruke Heroda kralja jer se je neustrašivo usprotivio njegovu grijehu, a Herod, slab i povodljiv, nije se uspio othrvati napasti i dao ga je nemilosrdno pogubiti odrubivši mu glavu u tamnici.
Pitanje koje Isus postavlja svakome od nas
Zanimljivo je Isusovo pitanje upućeno ovoj dvojici bivših Ivanovih učenika: „Što tražite?” Doista, pitanje je to koje nas uvelike iznenađuje. Oni su znali što traže: Mesiju i žele boraviti s njime, žele postati njegovi učenici i zato i pitaju Isusa gdje stanuje. Isus ih, znamo, prima sebi taj dan te oni borave kod njega. Ovo pitanje Isus postavlja i svima nama. Što tražite? Uistinu, što tražimo od Isusa? Uvjeren sam kako bismo mogli napisati cijele liste svojih „zahtjeva”, molitava, potreba koje svakodnevno donosimo pred Isusa i molimo ga da nam ih usliša. Međutim, potrebno nam se je upitati: tražimo li Isusa samo zato jer nam može pomoći ili jer smo uvjereni da nam može pomoći ili ga tražimo jer je on Jaganjac Božji – jer je on Sin Božji? Odgovor na ovo pitanje otkriva nam i perspektivu našeg odnosa prema Isusu. Naime, je li za mene Isus samo onaj koji može učiniti čudo – čudotvorac – i zato ga tražim, a nisam spreman svoj život oblikovati prema njegovim zapovijedima i riječima? Ako ga tražimo zbog toga, znajmo da je Isus od takvih, a o tome nam evanđelja jasno svjedoče, itekako bježao. Isus ne želi da ga tražimo jer nam može pomoći. Ne želi da ga tražimo jer nas može izliječiti, izvući iz neke nevolje, pomoći u našim potrebama. Istina, Isus sve to može učiniti, ali ne smijemo ga tražiti isključivo zbog toga. Ako Isusa tražimo iz razloga iz kojeg su ga tražili ljudi iz evanđelja kada je umnožio kruh i nekoliko riba, na pogrešnom smo putu i Isus će od nas „pobjeći”.
Zašto trebamo tražiti Isusa
Isusa trebamo tražiti jer je on Jaganjac Božji, jer je on Sin Božji. Trebamo ga tražiti jer nas on upućuje i pokazuje nam život vječni. Ostavlja nam svoje zapovijedi kako bismo se u potpunosti ostvarili i kao ljudi i kao vjernici. Sve ostalo, sve ostale naše potrebe, dolaze iza toga. Ne brani nama Isus da mu se molimo i da ga prosimo za njegovu pomoć u različitim situacijama našega života ili pak života naših bližnjih i svijeta. Sve nam to Isus dopušta i ohrabruje nas, ali jedino ako smo spremni na trajno suobličavanje njemu i njegovu evanđelju. Ne smijemo se ponašati kao farizeji koji nešto traže, koji su tu radi osobnog interesa, a kada se od nas nešto traži, onda nismo spremni ni na najmanju žrtvu, pa čak nismo spremni ispuniti ni onaj minimum koji bismo kao kršćani trebali ispuniti. Na poseban način to vrijedi kada su u pitanju naši osobni zavjeti Bogu koje dajemo itekako lako, a kada se od nas očekuje da ispunimo svoj dio, onda olako odustajemo, pravdamo se i izmotavamo raznoraznim izgovorima. Prema Bogu potrebno je biti iskren i ponizan, imajući uvijek u vidu da je on naš Stvoritelj te da mu sve dugujemo. Pa i ono što mislimo da smo sami postigli, budimo uvjereni, Božji je dar nama jer nas neizmjerno ljubi i voli.
Ovaj evanđeoski odlomak pred nas, dakle, stavlja ozbiljno pitanje: što tražim od Isusa, a također traži i naš ozbiljan i iskren odgovor. Ako u svom ispitu savjesti vidimo da smo ipak često kao oni koji stalno, kako to Isus kaže u Evanđelju „blebeću”, potrebno je to promijeniti. Isusa tražimo jer je Bog – Sin Božji. Isusa tražimo jer sve što jesmo i imamo potječe od njega. Nema drugog razloga koji bi bio opravdaniji i bolji od ovoga. Sve ostalo dolazi nakon toga, a taj jedini ispravni stav daje nam mogućnost da ga slijedimo i da mijenjamo svoj život oblikujući ga prema njegovoj riječi. Ako tako budemo činili, onda ćemo moći ispuniti i zadatak koji se stavlja pred nas, a on se nalazi na koncu evanđeoskog odlomka o kojem razmišljamo, a to je: navijestiti Isusa Krista našoj braći i sestrama – našoj obitelji.
Težak zadatak
Ovo je itekako težak zadatak. I sam je Isus osjetio kako je teško biti prorok u vlastitom zavičaju. Zbog nevjere njegovih sugrađana i rodbine, Isus nije mogao učiniti mnogo znamenja ili čudesa. Njihova ga je nevjera i začudila i „onemogućila” u pomaganju onima koji su bili u potrebi. Iz nastavka evanđeoskog odlomka o kojem razmatramo jasno proizlazi da se Krista treba navijestiti i među svojima, najbližima. To je, uostalom, i mjesto na kojem većina vjernika i treba naviještati, tj. svjedočiti što je Isus učinio u mom životu. Nekada nisu potrebne brojne riječi, dovoljno je to pokazati svojim djelima. Svakako da ispunjavanje kršćanskih obaveza, ponajviše odlazak na nedjeljnu svetu misu, a i kršćanski život i stavovi općenito, jasnije i glasnije „govore” i svjedoče od našeg govora. Možda nećemo odmah vidjeti plodove, a možda ćemo naići i na odbijanje i omalovažavanje pa i podcjenjivanje. Ipak, pozvani smo biti svjedoci i navjestitelji onoga u koga smo povjerovali. Bez navještaja i življene vjere, naše kršćanstvo postaje privatna stvar, a ono to nikada nije bilo i ne smije postati. Nije istina da je ono što ja vjerujem samo moja osobna stvar. Ako sam povjerovao, onda to moram posvjedočiti i drugima, a posvjedočiti se može samo ako iznesemo na vidjelo i pokažemo svoju vjeru i djelima i riječima. Ne možemo naviještati sami sebi, nego smo poslani biti navjestitelji Isusa Krista drugima, svojim bližnjima, prijateljima, radnim kolegama i sl., a osobno smo pozvani na trajno obraćenje i prilagođavanje i pročišćavanje svojih života životu Isusa Krista kako su nam evanđelja to zabilježila.
*
Što tražimo od Isusa? Ovo je iznimno važno pitanje na koje svatko osobno može i treba dati iskren odgovor. U njemu se kristalizira i jasno pokazuje tko je za mene Isus Krist i što od njega očekujem. Jedini ispravni odgovor glasi: tražim ga jer je Sin Božji i jer je Spasitelj svijeta i čovjeka. Tek iza toga dolazi sve ostalo, a to su naši osobni problemi i poteškoće za koje ga molimo da nas izbavi, ozdravi i sl. Stoga bi nam ovo Isusovo pitanje trebalo često biti pred očima i na njega bismo se često trebali navraćati i o njemu iskreno razmišljati kako se ne bi dogodilo da od Isusa napravimo čudotvorca, a da izgubimo iz vida da je on došao da nas spasi i donese nam život vječni, a to je, na koncu, i cilj kojemu trebamo težiti.
Autor: fra Ivan Macut
